hrvatski

Tri režijska rukopisa: primjer kazališta političke alegorije (Brezovčeva Saloma), kazališta socijalne akcije (Balade Petrice Kerempuha u režiji Franke Perković) i post/esteticizma (Vukićev Latinovicz, povratak) (sažetak).

Na primjeru Brezovčeve režije Krležine Salome (Eurokaz, 2011.) kao primjera kazališta političke alegorije, nadalje, na primjeru Balada Petrice Kerempuha u režiji Franke Perković (GDK "Gavella", 2009.), koja je sjajno naglasila moćnu Krležinu socijalnu akciju (u redateljičinoj vizuri Petrica i galženjaci figuriraju kao svi oni koji su određeni strategijom sakupljanja plastičnih i staklenih boca po kontejnerima ; odnosno, kako je to nedavno sročio Stanislav Marijanović – Hrvatska je preseljena u Sabor a njezini građani u kontejnere), kao i na primjeru Vukićeve režije Povratka Filipa Latinovicza (MSU, 2012.), kojom nas spomenuti redatelj režijski odvlači od političkoga kazališta, čime posredno otvara i pitanje o tome kako danas raditi političko kazalište, pa i političko šmirantstvo kada nas u svemu tome demantira ulica, promotrit ćemo tri redateljske vizure Krležinih djela: dakle, primjer kazališta političke alegorije, nadalje, primjer kazališta socijalnoga aktivizma kao i kazališni post/esteticizam. U navedenim ćemo se etičko/estetičkim odrednicama prisjetiti i nekih drugih režijskih rukopisa spomenutih Krležinih djela.

Miroslav Krleža, Saloma, Balade Petrice Kerempuha, Povratak Filipa Latinovicza

nije evidentirano