hrvatski

Suodnos poetika usmene i pisane književnosti u Kneževićevoj poeziji

U radu se s kjiževnopovijesnog, kulturološkog, poetičkog i komunikološkog motrišta analizira poetski opus Petra Kneževića (1702 - 1768). Recepcijski horizonti sredine u kojoj je Knežević djelovao određeni su dominacijom tradicijske kulture koja je zahtijevala da se autori prilagode estetičkim i poetičkim kanonima tradicijske usmene književnosti. Fenomen folklorizma, prisutan i u tekstovima izrazite prosvjetiteljske intencije drugih hrvatskih pisaca i pjesnika ovog razdoblja namijenjenim najširoj recepciji, jedno je od obilježja Kneževićevih stihova koje se sagledava u kontekstu šireg europskog kulturnog procesa obnove narodne kulture. Pjesnički su tekstovi Petra Kneževića istovremeno uvjetovani poetičkim zakonitostima usmene i pisane književnosti jer su već u trenutku nastanka bili namijenjeni pjevanju i javnoj izvedbi auditivnim putem, a ne individualnom čitanju, pa se autor u njima svjesno poslužio retoričkim i poetičkim postupcima usmjerenim izazivanju čuvstava koja su, osim primarne religiozne funkcije, imala i estetsku dimenziju. Pitanje estetske komponente pučkog duhovnog pjesništva u Kneževićevim se stihovima dovodi u suodnos s poetikom tradicijskih usmenih lirskih oblika, osobito baladnih formi bugaršćica koje tijekom 18. stoljeća postepeno nestaju iz usmenog optjecaja. Raznovrsnost versifikacijskih postupaka svjedoči o adaptaciji klasičnih oblika, franjevačkim uzorima koji su oblikovali europsku duhovnu tradiciju, ali i o izvornim oblicima koji se nadovezuju na stariju hrvatsku anonimnu tradiciju osmeračkog duhovnog pjesništva te na pjesnikove neposredne prethodnike - Jurja Barakovića i Tomu Babića. Posebna se pozornost posvećuje Kneževićevoj strofi koja se sagledava kao folklorističko preoblikovanja i sinteza sastavnica hrvatske bugaršćičke tradicije i pučkog osmeračkog duhovnog pjesništva.

folklorizam; prosvjetiteljstvo; versifikacija; bugaršćica; poetika; Petar Knežević.

nije evidentirano