hrvatski

Poboljšanje mreže konačnih elemenata primjenom konfiguracijskih sila

Standardna zadaća kod primjene metode konačnih elemenata u linearnoj elastičnosti predstavlja određivanje pomaka čvorova odabrane mreže, iz uvjeta minimiziranja ukupne potencijalne energije tako definiranog diskretiziranog sustava. Svaka promjena mreže, odnosno promjena koordinata čvorova rezultira novim rješenjem, odnosno novim odgovarajućim minimumom potencijalne energije. Koncept tzv. konfiguracijskih sila slijedi iz ovisnosti dobivenog minimuma potencijalne energije o odabiru lokacije čvorova mreže konačnih elemenata, pa se konfiguracijske sile mogu koristiti kao pokazatelj „kvalitete“ odabrane mreže konačnih elemenata. Budući da za točno rješenje konfiguracijske sile unutar homogenog tijela nestaju i ostaju samo konfiguracijske sile na rubu problema, postojanje konfiguracijskih sila je indikator odstupanja numeričkog od točnog rješenja. Na jednostavnim jednodimenzionalnim štapnim primjerima prikazan je postupak određivanja konfiguracijskih sila direktnim izvodom iz ukupne potencijalne energije. Dobiveni rezultati su uspoređeni sa strogim analitičkim rješenjima za ovakve jednostavne jednodimenzionalne primjere. Počevši od inicijalne mreže, korištenjem konfiguracijskih sila kao indikatora za pomicanje čvorova dolazi se sukcesivno do značajnog poboljšanja mreže konačnih elemenata što se očituje približavanjem strogom analitičkom minimumu potencijalne energije promatranog problema.

Konfiguracijske sile; metoda konačnih elemenata; poboljšanje mreže

nije evidentirano