hrvatski

O ranjenicima i zarobljenicima u Varaždinu 1914. i 1915. te invalidima i ratnom groblju nakon Velikog rata

U ovome radu se po prvi puta historiografski obrađuju podaci o ranjenim i zarobljenim vojnicima i civilima smještenim u Varaždinu tijekom 1914. i 1915. godine kao i o poslijeratnom odnosu gradskih vlasti prema ratnim invalidima i uređenju ratnog djela groblja. Početkom Velikog rata Varaždinski Odbor podružnice Crvenog križa uputio je 30. srpnja 1914. javni poziv lokalnom stanovništvu, a posebno ženama neka se uključe i pomognu ranjenicima koji će biti dopremljeni u grad. Školske zgrade određene su za vojničke bolnice jer je već 23. kolovoza u Varaždin stigao i prvi ranjenik sa srpskog bojišta. Prvi veći broj ranjenika – njih 407 stigao je u Varaždin 28. kolovoza 1914. koje su na željezničkoj stanici dočekali članovi Crvenog križa, skauta i vatrogasaca. Teže ranjeni otpremljeni su u bolnicu (Topničku vojarnu). S ranjenicima u Varaždin su stigli i tzv. srpski veleizdajnici koji su smješteni u domobransku vojarnu, a kasnije otpremljeni na druga odredišta. S povećanjem broja ranjenih u gradu Varaždinu, Crveni križ je osnovao i manju (rezervnu) bolnicu. Država je odredila kako se mora postupati s ranjenicima, a samim time prihvat u Varaždinu nije bio neorganiziran. No, kako se u Varaždinu u kratkom roku pojavio velik broj ranjenika, nastao je pritom važan higijenski problem – nedovoljno brz odvoz izmeta. Mjesec dana nakon početka I. svjetskog rata, 29. kolovoza 1914. Gradsko poglavarstvo poslalo je dopis upravitelju Gradskog groblja Hermanu Halleru da sve ranjenike koji umru u Varaždinu za vrijeme rata besplatno pokopa na groblju, u polju II. razreda. U svibnju 1917. prihvaćena je ideja da se nakon rata podigne spomenik za poginule vojnike. S obzirom na sve veći broj ranjenika i potrebe da se o njima vodi adekvatna briga, 9. veljače 1915. na izvanrednoj skupštini Varaždinske županije donijeta je odluka o osnivanju Zaklade za nemoćne vojnike iz svjetskog rata od godine 1914. – 1915. županije Varaždinske i kr. i slob. grada Varaždina. Među preživjelim ranjenicima neki su postali invalidi i živjeli su u Varaždinu ili na području Varaždinske županije do smrti. Uz navedenu Zakladu, postojao je i Odbor za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika iz Varaždina koji je također humanitarno djelovao. Banskom naredbom od 10. svibnja 1917. naređeno je prikupljanje novca za podizanje spomenika caru i kralju Franji Josipu I. (1830. – 1916.) na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Grad Varaždin je darovao 5.000 kruna, a gradski zastupnici 1.345 kruna. Završetkom rata i uspostavom Države i Kraljevstva S. H. S., Ban je 6. prosinca 1918. zaustavio prikupljanje priloga te odredio da se prikupljeni novac donira potrebitim školskim ili humanitarnim udrugama na području grada ili županije gdje je novac prikupljen. Dio zarobljenih Srijemaca, u članku opisanih kao tzv. srpski veleizdajnici, koji su se po svom dolasku u Varaždin razboljeli bili su smješteni u gradskoj bolnici, no zbog njihovog velikog broja gradski načelnik P. Magdić tražio je od velikog župana S. Beloševića dozvolu za prebacivanje u nemoćnicu (gradsko sirotište) kraj crkve sv. Florijana, što je s obzirom na okolnosti odobreno. Belošević je plaćao račune koje su lokalni trgovci i obrtnici slali za robu i usluge učinjene interniranim Srijemcima, a brigu o težim bolesnicima vodile su i sestre milosrdnice. Zarobljenici su u Varaždinu radi prepoznavanja morali nositi na svojoj odjeći bijelu crtu i to - na kapi, hlačama s vanjske strane šava i na prsluku. U poglavlju Prilozi po prvi puta je objavljen popis stranih vojnika pokopanih na gradskom groblju kao i popis ranjenih i bolesnih vojnika u gradskim bolnicama dopremljenih do kraja 1914. godine. Ovaj tekst je tek uvod u temu, a nova saznanja dobit će se nakon detaljnijeg istraživanja arhiva u Hrvatskoj i susjednim zemljama.

Varaždin; Prvi svjetski rat; ranjenici; zarobljenici; invalidi; umrli; vojnici

nije evidentirano