hrvatski

Indeks inkluzije u hrvatskom obrazovnom kontekstu: Razlike u pogledima učenika, roditelja i školskog osoblja

U radu su predstavljeni rezultati hrvatskog dijela početnog istraživanja provedenog u okviru zajedničkog projekta Europske Unije i Vijeća Europe „Regionalna potpora inkluzivnom obrazovanju od 2013. do 2016. godine“. U okviru projekta se u školama primjenjuje metodologija „Indeksa inkluzije“ koju su razvili Booth & Ainscow (2002.), a za potrebe projekta prilagodili Bartlett i sur. (2014.), s ciljem pomaganja školama u procesu razvoja školskih praksi i politika inkluzivnog obrazovanja korištenjem pristupa koji uključuje cijelu školu. Polazi se od široke definicije inkluzivne škole kao one u kojoj se svaki učenik osjeća dobrodošlo, svaki roditelj uključen, a svaki nastavnik cijenjen. Cilj je početnog istraživanja bio utvrditi početno stanje razvijenosti praksi i pristupa inkluzivnog obrazovanja u školama u trenutku kad još nije započet rad na razvoju školskih praksi i politika inkluzivnog obrazovanja. Cilj je rada ispitati razlike u doživljaju inkluzivnosti škola između različitih vrsta škola te između različitih školskih dionika (učenika, roditelja, nastavnika, članova školskog projektnog tima). U projektu sudjeluje sedam škola u Republici Hrvatskoj: tri osnovne škole, dvije gimnazije i dvije strukovne škole. U početnom istraživanju je sudjelovalo ukupno 692 učenika, 480 roditelja, 290 nastavnika i 39 članova školskih projektnih timova. Primijenjeni su upitnici koji su ispitivali četiri dimenzije inkluzivnog obrazovanja: A) Inkluzivne prakse pri ulasku u školu, B) Doživljaj inkluzije u školi, C) Inkluzivne prakse poučavanja i D) Angažman lokalne zajednice. Na temelju procjena na tim dimenzijama formiran je jedinstveni indeks inkluzije za svaku školu. Rezultati pokazuju da su indeksi inkluzije viši za osnovne škole i gimnazije, nego za strukovne škole, ali i da razlike unutar pojedinih vrsta škole ukazuju na mogućnost da se radi o školsko-specifičnim razlikama. Dobivene su značajne razlike u procjenama između pojedinih školskih dionika: nastavnici i školsko osoblje značajno pozitivnije vrednuje inkluzivnost škola od učenika i roditelja na svim ispitivanim dimenzijama. Najslabije procijenjena dimenzija kod različitih dionika jest D) Angažman lokalne zajednice. Predstavljeni rezultati istraživanja daju određene smjernice školama za razvoj školskih inkluzivnih praksi i politika, ali također govore o primjenjivosti i mogućnostima unapređenja metodologije Indeksa inkluzije u hrvatskim školama.

indeks inkluzije; školske inkluzivne prakse; školske inkluzivne politike

nije evidentirano