crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 743037

Knjiga

Autori: Sorić, Izabela
Naslov: Samoregulacija učenja. Možemo li naučiti učiti.
( Self-regulated learning. Can we learn to learn. )
Vrsta knjige: monografija
Izdavač: Naklada Slap.
Grad: Jastrebarsko.
Godina: 2014
Stranica: 665
ISBN: 978-953-191-783-4
Ključne riječi: samoregulacija učenja; osobne determinante. kontekstualne determinante; emocionalne komponente; motivacijske komponente; kognitivne komponente
( self-regulated learning; personal determinants. contextual determinants; emotional components; motivational components; cognitive components )
Sažetak:
Knjiga „Samoregulacija učenja“ izuzetna je i sveobuhvatna znanstvena monografija, odnosno sveučilišni udžbenik, koji iz perspektive samoregulacije učenja iscrpno obuhvaća sadržaje psihologije obrazovanja (psihologije učenja i poučavanja). To su sadržaji koje autorica prepoznaje kao ključnu odrednicu uspješnosti obrazovanja, odnosno školskog učenja i poučavanja. Kako sama autorica u predgovoru knjige ističe, proces samoregulacije učenja u današnje vrijeme ubrzanih promjena predstavlja iznimno cijenjenu generičku vještinu samostalnog, aktivnog učenja, koju se želi razvijati kod naših učenika i studenata, a kako bi se u tom promjenjivom svijetu što bolje snalazili. Naime, s obzirom na količinu i brzinu promjena postojećih činjenica, zapravo je teško znati koja će znanja i vještine današnja djeca i mladež trebati kada odrastu. Jedino što sigurno znamo jest da će morati cijeli život učiti kako bi svoja znanja i vještine kontinuirano nadograđivali, a u tome će im neophodno oruđe biti upravo samoregulacijske vještine. S obzirom na još uvijek prisutnu popriličnu teoretsku i metodološku neodređenost, nekonzistentnost i nekoherentnost glede teoretiziranja i istraživanja samoregulacije učenja (što ne čudi s obzirom da je riječ o relativno novom konstruktu), ova monografija predstavlja pokušaj reorganizacije, sistematizacije i integracije dosadašnjih saznanja o osobnim i kontekstualnim odrednicama svih motivacijskih, emocionalnih, kognitivnih i ponašajnih aspekata tog procesa. Pri tome se uvažava i razmatra uloga svih sudionika obrazovnog procesa koji u svojoj dinamičkoj interakciji utječu na samoregulaciju učenja, dakle kako uloga učenika i nastavnika, tako i njihovih roditelja, vršnjaka u razredu, škole kao institucije, obrazovne politike, pa čak i same obrazovne vlasti. Iako je knjiga prvenstveno pisana kao znanstvena monografija, recenzenti su (prof. dr. sc. Predrag Zarevski, Filozofski fakultet u Zagrebu ; prof. dr. sc. Svjetlana Kolić-Vehovec, Filozofski fakultet u Rijeci ; prof. dr. sc. Krunoslav Matešić, Filozofski fakultet u Zagrebu) prepoznali i njen udžbenički potencijal, pa je na njihov prijedlog knjiga odlukom Senata Sveučilišta u Zadru proglašena visokoškolskim udžbenikom. Knjiga je podijeljena u devet poglavlja nakon kojih slijedi popis referenci (njih preko 900) i kazalo pojmova. Tekst dodatno dopunjava jedanaest tablica i četrnaest slika/dijagrama. Nakon određenih tematskih cjelina slijede i pitanja za promišljanje, kojima se čitatelja usmjerava na važne naglaske u tekstu i potiče ga se na kritičko promišljanje o iznesenim nalazima i zaključcima. U prvom poglavlju knjige definira se konstrukt samoregulacije naglašavajući njegove različite aspekte i važnost za suvremene psihološke paradigme i poimanje čovjeka kao aktivnog sudionika u oblikovanju vlastite sudbine. U drugom se poglavlju specifičnije usmjerava na samoregulaciju učenja opisujući najvažnije teoretske perspektive, njihove sličnosti i razlike, te faze u procesu samoregulacije učenja uz naglašavanje važnosti konteksta u kojem se učenje odvija. Poseban osvrt odnosi se na metodološke probleme zahvaćanja dinamičke prirode samoregulacije učenja s obzirom na izrazitu kompleksnost uključenih koncepata i potrebu njihova mjerenja u sukcesivnim vremenskim točkama. Upozorava se na neopravdano odvajanje kognitivnih, motivacijskih i emocionalnih komponenti, kako u teorijama tako i u istraživanjima u ovom području. U ovom se poglavlju opisuju i različiti modeli razvoja samoregulacije učenja. U trećem poglavlju opisuje se jedan od vodećih modela samoregulacije učenja čiji je autor B. Zimmerman, i upravo taj model predstavlja teorijsku osnovu za strukturiranje monografije. U sljedećem poglavlju autorica se usmjerava na dispozicijske osobine učenika u procesu samoregulacije učenja, pa se raspravlja o ulozi učeničkih intelektualnih sposobnosti u školskom postignuću i samoregulaciji učenja, o ulozi osobina ličnosti (s osvrtom na mogući interaktivni doprinos inteligencije i ličnosti), o doprinosu samopoštovanja kao i motivacije ako je definiramo kao stabilnu crtu osobnosti. Nakon toga, u petompoglavlju raspravlja se o promjenjivim motivacijskim konstruktima kao što su očekivanja i motivirajuća vjerovanja. Propituje i analizira uloga vjerovanja o kontroli i samoefikasnosti, osobnih, razrednih i roditeljskih ciljnih orijentacija, vrednovanja zadatka i voljnih aspekta samoregulacije učenja. U sljedećem poglavlju naglasak se stavlja na afektivne procese koji su dugo bili zanemarivani u istraživanju samoregulacije. Autorica detaljno prikazuje i kritički se osvrće na postavke i provjere vodećih teorija emocionalnog doživljavanja u školskom kontekstu (teorije B. Weinera, R. Lazarusa i R. Pekruna). Nakon osvrta na ispitnu anksioznost, kao najčešće istraživanu emociju u akademskom okruženju (te prateća istraživanja stresa u školskom okruženju i načine suočavanja s njim), autorica se usmjerava i na druge akademske emocije. Na kraju šestog poglavlja raspravlja se o važnosti uspješne regulacije emocija, te o ulozi emocija u samoregulaciji učenja. Sedmo poglavlje usmjereno je na kognitivne komponente, te je opisana uloga strategija učenja u samoregulaciji učenja, pri čemu se pokušava konceptualno razgraničiti samoregulaciju i metakogniciju, što predstavlja još uvijek neriješen teoretski problem koji izaziva prijepore među brojnim autorima. Nakon iscrpnog pregleda teorija i istraživanja svih navedenih osobnih (motivacijskih, emocionalnih i kognitivnih) odrednica samoregulacije učenja, u osmom poglavlju razmatra se uloga kontekstualnih odrednica samoregulacije učenja. Autorica se bavi mogućim doprinosom obiteljskog, razrednog i školskog konteksta samoregulaciji učenja, posebno se usmjeravajući na važnost kvalitetne, pozitivne interakcije učenika i nastavnika, a koja je tek u novije vrijeme intenzivnije potaknula interes istraživača. Kao izrazito važan aspekt interakcije nastavnika i učenika zasebno se obrađuje vrednovanje učeničkog postignuća i davanje učeniku povratne informacije o postignuću. Na kraju ovog poglavlja raspravlja se o obrazovnoj politici i obrazovnom sustavu kao odrednicama samoregulacije učenja. Vrijedan doprinos predstavlja i opis postojećih interventnih programa kojima se pokušalo poboljšati učeničke samoregulacijske vještine, a pri čemu autorica upozorava na potrebu metodološkog usavršavanja i poboljšavanja kvalitete istraživanja intervencija u području psihologije obrazovanja. Knjiga završava poglavljem koje je autorica nazvala „Umjesto zaključka: Samoregulacija učenja - što i kako dalje?“, a u kojem sumira neke neosporne činjenice o procesu samoregulacije učenja, koje su kroz proteklih dvadesetak godina otkrila istraživanja, ali upozorava i na nužnu potrebu razvijanja bolje metodologije istraživanja (kakve su na primjer mikroanaliza samoregulacije ili tehnika razvijanja umjetnih neuronskih mreža) za zahvaćanje jednog tako kompleksnog i dinamičnog procesa kakav je samoregulacija učenja. Na kraju autorica poziva na dalje istraživanje samoregulacije učenja, budući da o ovom procesu još uvijek premalo znamo s obzirom na njegovu dokazanu važnost i nužnost glede poboljšanja obrazovne teorije i prakse. Sva poglavlja karakterizira izrazita znanstvena utemeljenost i sveobuhvatnost koja je odraz korištenja velikog broja relevantnih i recentnih izvora. Svaki konstrukt o kojem se u knjizi piše detaljno je i precizno opisan, a različite teoretske koncepcije uspoređuju se i ističu se njihove prednosti i nedostaci. Pristupi i metodologija istraživanja opisanih konstrukta prikazani su studiozno i kritički, pri čemu autorica često propituje naizgled dokazane „činjenice“ i navodi čitatelja da o njima dobro promisli. Posebno valja istaknuti povezivanje niza konstrukta s aktualnim problemima hrvatskog obrazovanja (npr. s problematikom tzv. ispita visokog uloga kakva je državna matura, s pitanjima vrjednovanja i kvalitete školskih ocjena, s ulogom i statusom nastavnika u društvu, sa sve većom „uključenošću“ roditelja u obrazovanje njihove djece, itd.). Cjelokupni tekst karakterizira jasnoća, strukturiranost i izrazita logička koherentnost, te usprkos stručnosti i znanstvenosti, tekst nikako nije suhoparan i zamarajući. U tom smislu, sigurno je da knjiga predstavlja zanimljivo štivo kako za psihologe (istraživače, stručnjake u praksi ili studente), njima srodne struke (pedagoge, defektologe, sociologe) tako i za sve one koji su na bilo koji način uključeni u obrazovanje i stalo im je do njegove kvalitete (nastavnike, ravnatelje, roditelje, pa čak i kreatore obrazovne politike).
Projekt / tema: 269-1301676-0821
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Znanstvena
Znanstvena područja:
Psihologija
Upisao u CROSBI: Izabela Sorić (isoric@unizd.hr), 19. Pro. 2014. u 11:43 sati



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4