crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 747300

Knjiga

Autori: Šimić, Marinka
Naslov: Akademijin brevijar, HAZU III c 12, hrvatskoglagoljski rukopis s konca 14. stoljeća. Jezična studija. Transliteracija. Faksimil
( The Academy Breviary, HAZU III c 12, Croatian Glagolitic Manuscripts from the and of 14.th c. Linguistic study. Transliteration. Fascimile edition )
Vrsta knjige: monografija
Formalni urednik/ci: Vesna Badurina Stipčević
Izdavač: Staroslavenski institut
Grad: Zagreb
Godina: 2014
Serija: Biblioteka Spomenici, Staroslavenski institut
Stranica: 268 + faksimil
ISBN: 978-953-6080-16-8
Ključne riječi: Akademijin brevijar; Psaltir; Komunal; hrvatskoglagoljski rukopisi; jezik
( Academy Breviary; Psalter; Common of Saints; Croatian Glagolitic manuscripts; language )
Sažetak:
Među tridesetak hrvatskoglagoljskih brevijara posebno mjesto pripada Akademijinu brevijaru (sign. HAZU IIIc 12), rukopisu koji je pisan hrvatskom ustavnom glagoljicom oko 1384. godine. Po sadržaju se ubraja u posebnu vrstu časoslova, tzv. Liber horarum, a među hrvatskoglagoljskim rukopisima očuvana su još samo dva takva časoslova: Lobkovicov psaltir iz 1359. godine i Pariški zbornik, Slave 73 (Borislavićev zbornik) iz 1375. godine. To je posebna vrsta časoslova za redovnice i laike koji nisu znali latinski, a nastala je tako da su se Psaltiru dodavali pojedini dijelovi, tj. Komunal, Oficij za mrtve, mali Oficij Majke Božje i Kalendar, što je i sadržaj Akademijina brevijara. Jezik je ovog rukopisa hrvatski crkvenoslavenski koji je posebice u Psaltiru konzervativan po svojim fonološkim, morfološkim i leksičkim obilježjima. O mjestu pisanja brevijara nisu očuvani podatci ; zna se jedino da bi mogao biti iz Istre, i to prema Kukuljevićevoj zabilješci na hrptu rukopisa. Premda se jezik BrAc može definirati kao crkvenoslavenski hrvatske redakcije, na temelju podrobnije jezične raščlambe na grafijskoj, fonološkoj, morfološkoj i leksičkoj razini zaključeno je da rukopis nije pisan posve ujednačenim jezikom. Psaltir i kantici pisani su arhaičnijim jezikom, dok je drugi dio neznatno pomlađen. Razmjerno velik broj jezičnih obilježja svrstava rukopis u sjevernu skupinu hrvatskoglagoljskih rukopisa, točnije u Istru. Pojedine mlađe jezične karakteristike pripadaju čakavskomu sustavu, ili zajedničkom čakavsko-kajkavskom. 1. Navodim neka jezična obilježja koja potkrjepljuju tvrdnju da se prvi i drugi dio rukopisa djelomično razlikuju, kao i neke druge zanimljivosti. U vezi s pisanjem jera u Komunalu, u odnosu na Psaltir, nalazimo više nepravilnosti. Tako je, primjerice, u Psaltiru na kraju riječi redovito štapić ([): tvoemь, stresetь, nečistivihь, glasomь, blagihь, vinogradь, ûnostь, bêdь, dok se apostrof (’) bilježi jedino na granici naglasne riječi i enklitike: poučit’ se, porugaet’ se, v’zgorit’ se, posramit’ se, dal’ mi esi, obratet’ se, paset’ me, poženet’ me, priêt’ me, utrudih’ se itd. U Komunalu se apostrof (’) bilježi često i na kraju riječi: obraz’, popiraet’, dok u sredini riječi iznimno rijetko nalazimo štapić: sьstavleno, Pьsь, tьgda, sьgrêši, tьmьênь. Pomlađenost je u drugome dijelu rukopisa vidljiva u primjerima u kojima je jaki poluglas ispao, odnosno nije vokaliziran (oni su se izjednačili s onim primjerima koji izvorno nisu imali poluglas, npr. ognь). U Psaltiru se takve riječi najčešće pišu s apostrofom (’) ili bez ikakva znaka, npr.: načetkь, pêskь, voskь, krêpkь, koncь, telcь, ostankь, v kon’cь, vên’cь, prvên’cь, tel’cь, dok u Komunalu nalazimo iste primjere, ali i one u kojima se bilježi a: krotakь, konacь, agnacь. Premda za cijeli brevijar možemo konstatirati da se jat očuvao na starom mjestu, ipak se u Komunalu ne bilježi tako dosljedno. Prema kraju rukopisa sve je intenzivniji ekavski utjecaj, npr. videnie, sedi, sedetь, seditь, oben’čani, primete, veri, veroju, delь, leki, telesnie, seni, veruju, meri, bed’no, zveremь, smerenie, veruetь, telese itd. Poznato je da su jezične inovacije u hrvatskoglagoljskim rukopisima češće u rubrikama, što je karakteristično i za BrAc. Tu su leksemi s ikavskim ostvarajem jata znatno češći: lipimь glasomь, naprid’, ali i drugdje: vidil’, umriti, vidih’, tribi, živiti, viditi, midena, biše, vidili, želiše, div’čska, mis(e)cь, stipana itd. Potrebno je napomenuti da se mlađi oblici, odnosno ekavski i ikavski, ponavljaju u određenim osnovama u drugome dijelu brevijara, a češći su pri kraju rukopisa, onom koji je pisala druga ruka: f. 61d–70v. Premda se jat često reflektira prema pravilu Meyera i Jakubinskoga, ipak ima i iznimaka, a nedovoljan broj potvrda ne dopušta zaključak o utjecaju konkretnoga govora. Primjeri s čakavskim refleksom, jW > ja, nalaze se i u prvome dijelu brevijara, ali su učestaliji u drugome: poêt’ me, poêtь, priêtь, priêti, priêtiê, priêše, priêta, priêtihь, priêhomь, êti, v’ glavu êzikь, otoč’stviê êzikь, êziki, êzikь itd. Na mjestu praslavenske skupine d + j u Psaltiru prevladava stariji, tradicionalan način pisanja sa žd, npr.: viždь, slažd’še, postiždu, tuždemu, ugoždu, meždurami, suždu, gospožde. I u Komunalu je očuvano tradicionalno pisanje, tj. žd: poroždenie, v’saždenь, osuždaetь, ugaždaju, ugaždaite, pobêždajuĉe, nasaždenie itd. Đerv se u Psaltiru bilježi samo u stranim riječima, isto kao u fragmentima 12. i 13. stoljeća: anĵ(e)lь, anĵ(e)l’ski, anĵ(e)li, ĵevalь, anĵ(e)lomь, lev’ĵiinь itd. U Komunalu ga nalazimo ne samo u stranim: e(van)ĵ(eliê), v’ ĵeonê, anĵ(e)li, već i u domaćim riječima: na roĵenie d(ê)vь, v prasê sêĵju, saĵe, viĵь, v naslaĵenihь, poroĵeniemь, roĵenь itd. Za razliku od Psaltira, u kojemu su uočena samo prva dva načina za bilježenje žd, u Komunalu je, većinom u rubrikama, potvrđen i treći način: pisanje samo susjednih samoglasnika: na roenьe, roenomu, roistviê, roistva, Roistvo, prie, takoe, gospoe. Slovo P prevladava u Psaltiru u stranim i domaćim riječima: up(ь)vaite 1b/c, up(ь)vajuĉei 1c, up(ь)vanie 5a, 9c, 14a, up(ь)vahь 1d, eprêmь 14a, 26b, eprêmovi 18b, eprêmomь 19b, pênikь 22b, paraona 32a, 32b, paraonь 36d, vь eprêtê 31d, dok je f zabilježeno samo u jednom primjeru serafimь 35b. U Komunalu pretežu isti primjeri: up(ь)vanie 43b, 50b, 57d, up(ь)vahь 46c, upvajuĉe 66c, penikь 67c, Pervar 69r, 69v, Sopie 70r. Međutim, u stranim se riječima pojavljuje i slovo F: šafira 63d, oficii 64b, 66a, 66c, 68b, efifanie 69r, a najčešće je u Kalendaru: Feliciê 69r, felikša 69r, avd(i)f(a)kš’ 69r, Fabiêna 69r, Eufemie 70r, Frančiska 70v. Među oblicima je očuvano mnogo obilježja starine gotovo kod svih vrsta riječi. Međutim, potrebno je napomenuti da je na morfološkoj razini među dvama dijelovima brevijara mnogo manje razlika nego na grafijsko-fonološkoj razini. Inovacije su na grafijsko-fonološkoj razini značajnije. Među imenicama između dva rukopisna dijela nema zamjetnijih razlika, osim kod primjera g(ospode)vê koji je učestaliji u psaltirskim dijelovima. U tom su primjeru u-osnove utjecale na i-osnovu. Već je u kanonskim starocrkvenoslavenskim tekstovima i u našim najstarijim fragmentima vidljiv njihov utjecaj na i-osnove i (j)o-osnove: kъ arhierêovi, g(ospodev)i, g(ospode)vê, c(êsa)revê, muževê itd. U Psaltiru je znatno rjeđi oblik g(ospod)u prema o-sklonidbi. U Komunalu je oblik g(ospode)vê češći u psaltirskim dijelovima (versima i bitatorijima), a drugdje je uobičajeno g(ospod)u. Prijedlog je po uz akuzativ arhaizam, odnosno starocrkvenoslavenska odlika ovoga brevijara po mêsta: V’stanetь nadь (!) protivu narodu i c(êsa)rstvo protivu c(êsa)rstviû i trusi velici budutь po mêsta i pagubi i gladi i užasi s n(e)b(e)se i znamniê veliê budutь 51d. Među glagolskim oblicima nalazimo uglavnom pravilne crkvenoslavenske. U prezentu u 1. licu jednine dobro je očuvan stariji gramatički morfem -u: v’zovu, počiû, usnu, stanu, prêlêzu, nauču, poleĉu, pomenu itd., a samo atematski glagoli imaju -mь: esmь, povêmь, ispovêm se, damь, v’zdamь, uvêmь, êmь itd. Da je jezična konzervativnost narušena prema kraju brevijara, pokazuje prezentski oblik u 1. licu jednine vzvêstimь. U BrAc aorist je najčešći glagolski oblik za izricanje prošlosti, a najzastupljeniji je među njima sigmatski I. aorist, što je i razumljivo jer se tvori od svih glagola. Arhaičnost se rukopisa najviše očituje u primjerima asigmatskoga aorista koji su prilično učestali posebice u Psaltiru. U Komunalu su nešto rjeđi, premda također očuvani ; primjerice, čest je oblik 3. lica množine izidu. Na starinu ukazuju također dobro oprimjereni dvojinski oblici, posebice u 3. l. sigmatskoga I. aorista: utêšista, ostavista, vidêsta, podvižasta, nastavista, vavesta, izrêsta, Varista, porabotasta, oblobizasta, v’zradovasta se, osnovasta, stvorista, s’zdasta, Iskon’časta se, v’zvêsta, v’znesta se itd. Najmanje je primjera sigmatskoga II. aorista, a potvrđeni su većinom u drugome dijelu rukopisa. U BrAc nema značajnijih inovacija u imperfektu u odnosu na starocrkvenoslavenski, osim što prevladavaju stegnuti oblici dok su nestegnuti iznimno rijetki, i to prevladavaju oni s nastavkom -êêhь, -êêše, -êêšete, -êêhu što je grafijska inačica nastavka -êahь, êaše: svêdêêhь, êdêêhь, êdêêšete, klnêêhu, êdêêše, hotêêše. Važno je upozoriti na neobičan dvojinski oblik iskahota, umjesto pravilnoga iskašeta. Perfekt se i pluskvamperfekt pojavljuju mnogo manje nego aorist ili imperfekt kao što je i inače u našim rukopisima. Kod perfekta nema nekih osobitosti, osim što redoslijed pomoćnoga glagola i glagolskoga pridjeva nije uvijek isti. Pomoćni je glagol mogao biti ispred ili iza glagolskoga pridjeva, a katkad je razdvojen drugim riječima. U BrAc nalazimo potvrde za 2. i 3. l. jd. i svega nekoliko potvrda u množini. Buduća se radnja obično izražava prezentom svršenih glagola. Futur I. također se često upotrebljava, posebice u drugome dijelu rukopisa, najčešće s pomoćnim glagolima včeti i imêti: ne imêti v’čneši, biti imamь, imamь piti, udr’žati v’čnete, Mnoga ubo imamь v(a)mь gl(agol)ati, lûbiti se v’čnete, imêti v’čnetь, boriti se imamь itd. Za futur II. pronađen je samo jedan primjer u Psaltiru: udoblêlь budetь. Participi se u BrAc razmjerno često upotrebljavaju. Pojavljuju se oni isti kao i u kanonskim starocrkvenoslavenskim tekstovima: aktivni particip prezenta, pasivni particip prezenta, particip preterita aktivni I., aktivni II. i particip preterita pasivni. Najčešće se pojavljuje particip prezenta aktivni, tj. prilično je dobro oprimjeren u gotovo svim padežima u neodređenim i određenim oblicima. Jedna od osobina koje se navode kao kriterij za određivanje arhaičnosti nekoga rukopisa jest čuvanje participa prezenta pasivnoga za koji se prema primjerima iz našega rukopisa može utvrditi da je u vrijeme njegova pisanja još živ. Među pridjevskim su oblicima očuvani pravilni crkvenoslavenski gotovo u svim padežima, dok se nekoliko mlađih oblika pojavljuje u drugome dijelu rukopisa. Primjerice u genitivu jednine prevladava stariji nastavak -ago, dok je uporaba mlađega hrvatskog -oga blago uznapredovala u drugome dijelu rukopisa: ot staroga zakona, velikoga. Na arhaičnost rukopisa ukazuju česti nestegnuti oblici u svim rodovima u lok. jd.: s(ve)têemь, knižnêemь, sьlabêemь, čr’mnêemь, ev(a)nĵ(e)lscêemь, eûptscêi, iûdscêi, kon’scêi, ogan’nêi, n(e)b(e)scêi itd. U pregledu je zamjeničke deklinacije Akademijina brevijara ustanovljeno da je u Komunalu očuvano bogatstvo različitih oblika, odnosno i stariji, crkvenoslavenski i mlađi hrvatski, kao i neki koji su nastali interferencijom jednih i drugih, dok su u Psaltiru očuvani stariji gotovo isključivo crkvenoslavenski oblici. Kod ličnih zamjenica nema mnogo odstupanja od crkvenoslavenske norme hrvatske redakcije. Tako je npr. na grafijskoj razini kod pisanja zamjenice azь identično stanje kao u našim fragmentima s konca 13. i početka 14. stoljeća. Kod neličnih se zamjenica u nepalatalnoj i palatalnoj paradigmi dobro čuva stari deklinacijski sustav. Kod nepalatalnih je osnova u pojedinačnim primjerima došlo do utjecaja palatalnih osnova: u instrumentalu jednine nalazimo gram. morfem -imь: timь, edinimь, u genitivu množine: -ihь: edinihь i instrumentalu množine: -imi: onimi. Takvi se primjeri nalaze u Komunalu. Isto kao u hrvatskoglagoljskim fragmentima 12. i 13. stoljeća kod zamjenice čьto u genitivu je potvrđen najstariji oblik česo u kojemu se još uvijek čuva zamjenički indoeuropski nastavak -so, a mlađi oblici čego, čega, čьso, česogo nisu zabilježeni. Važno je napomenuti da se u BrAc očuvao jedan iznimno rijedak oblik u našim rukopisima: nêčь, kao i niječni akuzativni oblik ničtože. Među primjerima u rukopisu od starijih je nestegnutih oblika zamjenice ki potvrđen lik kaê u nominativu jednine ženskoga roda i akuzativu množine srednjega roda te instrumental ženskoga roda koeû, dok nestegnuti oblik kii nije zabilježen. Zamjenica se kaê istovremeno pojavljuje i u stegnutom obliku ka, što svjedoči o glasovnim promjenama koje su djelovale u vrijeme pisanja Akademijina brevijara, koje su se odrazile i u pismu. U BrAc u Psaltiru je u ulozi odnosne zamjenice na početku zavisne rečenice uobičajen oblik iže, eže, êže, dok je zamjenica ki potvrđena samo u akuzativu jednine u obliku kiždo. U Komunalu se zamjenica ki, ka znatno češće upotrebljava, posebice u rubrikama. U dativu množine kod zamjenice vьsь prevladava crkvenoslavenski vsêmь, dok je vsemь potvrđeno dva puta, a vsimь samo jednom u Komunalu. U genitivu množine uobičajeno je vsêhь, dok mlađe vsihь nalazimo samo dva puta: jednom u rubrici, a drugi put u Kalendaru. Pretpostavku o prodiranju elemenata narodnoga (piščeva) govora potvrđuje činjenica da su svi mlađi zamjenički oblici iz Komunala, ali kao što je vidljivo iz navedenih primjera, riječ je o vrlo slabom intenzitetu. Noviji se oblici kao npr. ki, ka u BrAc većinom pojavljuju u rubrikama. Kod brojeva nema značajnije razlike u Psaltiru i Komunalu, osim kod broja 1. U BrAc posve prevladava edinь, a mlađe oblike ed’nь i edanь nalazimo u Komunalu. Za ženski je rod uobičajen oblik edina koji je i u većini hrvatskoglagoljskih rukopisa češći nego edna / ed’na. U BrAc očuvano je mnoštvo različitih oblika priloga, posebice onih izvedenih. Među svim su vrstama u hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku načinski prilozi najbrojniji pa tako i u ovom rukopisu. Tvore se od pridjeva i sufiksa -o ili -ê, od kojih je ovdje češći -o. Kod nekih oblika priloga supostoje stariji i noviji oblici, tj. tьgda, togda / tagda, kьgda, kogda, v’sgda, vsgda / vsagda / vazdê itd. Stariji se oblici pojavljuju u Psaltiru, a noviji, tagda, vsagda, vazdê u Komunalu. Od dviju starijih inačica u Psaltiru su češći oblici kogda i togda nego kьgda i tьgda. Različite su varijante s obzirom na pisanje jera: vsagda / v’sgda / vsgda katkad zabilježene u sličnoj sintagmi: v nemь v’sgda bêše, V’ nemže vsagda bêše, što svjedoči o nestabilnosti u odnosu na pisanje jerovskoga znaka. Također su među prilozima potvrđeni mnogi sinonimi, tj. varijante na leksičkoj razini, npr.: vinu / prisno / vsgda / vazda, ešutь / vsue itd. Na jezične inovacije ukazuje čakavski oblik zač’ koji se pojavljuje u Komunalu. I kod pisanja prijedloga u BrAc su zamjetna slična pravila kao i kod drugih vrsta riječi. Različite grafijske varijante svjedoče o jezičnom previranju koncem 14. stoljeća. Novije su varijante, kao po pravilu, češće u drugome dijelu rukopisa, tj. Komunalu. To se primjerice odnosi na prijedlog prêžde koji se bilježi kao prêe i kao prie, meždû i meû itd. U BrAc prevladava stariji veznik aĉe, dok ako nalazimo samo jednom u Komunalu u rubrici: Č’têna čtut’ se navlaĉna aĉe sutь ako li ni navlaĉnihь ili plne ne imut’ se. Tu treba upozoriti na iznijansiranost na leksičkoj razini, upotrebu starijega i mlađega oblika u istoj rečenici. Na leksičkoj su razini također uočene razlike između Psaltira i Komunala, premda znatno manje nego na fonološkoj razini. Psaltir BrAc ima sve leksičke osobitosti hrvatskoglagoljskoga prijevoda. Pripada zajedno s Lobkovicovim i Pariškim psaltirom I. arhaičnoj ili južnoslavenskoj redakciji. Njegove su karakteristike: pojedini grecizmi i na onim mjestima gdje Sinajski psaltir ima slavenizme: olokavtomatь // vьsesъžagaemaa, skandêlь // sъblaznь, skinipi // mъšicję, mantizê // rizv. Uz to sadrži i brojne druge grecizme: adь, aerь, akrotomь, kivotь, krotopь itd. U Psaltiru nalazimo mnoge moravizme: drevle, edro, mito, natruti, nepriêznь, papežь, snьmь, človêčьskь, nebeskь itd., što potvrđuje da je matica hrvatskoglagoljskoga prijevoda bila pod moravskim utjecajem. Kao i u drugim hrvatskoglagoljskim rukopisima i u BrAc je romanski sloj prilično značajan. Među romanizmima se mogu razlikovati tri sloja: dalmatski, romanizmi koji su u tekstove ušli u Moravskoj i oni koji su usvojeni s prilagođavanjem naših tekstova prema Vulgati. Komunal je Akademijina brevijara po svome prijevodu prilično srodan BrVat6 i BrVat19, za razliku od BrN2 koji često ima svoja posebna rješenja. O zajedničkom predlošku BrAc i BrVat6 svjedoče pojedinačne pogreške. Pojedini primjeri svjedoče da su BrAc i BrVat6, BrVb4, BrVat19 i BrBar imali zajedničku maticu, za razliku od BrN2: a ovumu vêra BrAc, a ovomu vêra BrVat6, BrVat19, BrVb4 // a drugomu vêra BrN2, meždu vlki BrAc, meû vlki BrVat6, BrBar // po srêdê vl’kь BrN2, i opetь BrAc, BrVat6, BrVb4 // i paki BrN2, opetь BrAc, BrVat6, BrBar // paki BrN2, BrVb4, silь BrAc, BrVat6 // dêlь BrN2 (= lat. operis), (BrVat19 deest, BrVb4 om.), čto BrAc, BrVat6, BrVat19, BrBar //eže BrN2, nepriêteli BrAc, BrVat6, BrBar // vrazi BrN2, prisno BrAc, BrVat6, BrVat19, BrBar // v’sgda BrN2, Na arhaičnost rukopisa na leksičkoj razini ukazuje izraz Sp(a)sь umjesto Is(us)ь: V (o)no [vr(ê)me r]eče sp(a)sь uč(e)n(i)komь svoimь. Leksem je četira još jedna potvrda da BrAc pripada hrvatskoglagoljskim rukopisima pisanim u Istri: Četira lica edinomu i četira krila edinomu, I četira krila edinomu. Izraz je četira očuvan u nekim istarskim čakavskim govorima, npr. u Orbanićima kod Žminja. Da su inovacije prisutne u Komunalu i na leksičkoj razini potvrđuju sljedeći leksemi: začь, nêčь, počatie, ogorupiti, ako, ki, ka, vazda, kada. 2. Jezična obilježja koja potvrđuju da Akademijin brevijar pripada sjevernoj skupini rukopisa. Najizrazitija je mlađa jezična pojava na fonološkoj razini alterniranje samoglasnika o i u. Znatno su češće zamjene etimološkoga o sa u, nego obrnuto, npr. stupi, neporučnь, pugubitь, ubogaĉeni, umalê, piûĉe vinu, premnugu, vzmugu, premudrusti, siruti, v’znušeniê, na dušu muû, ubogatitь, pučinuû, rastupi se voda, ovumu, ne mugutь, premudrusti, tumu. To je karakteristika pojedinih istarskih govora, primjerice štakavsko-čakavskih (Vodice i Barban), sjeverozapadno čakavskih (Kastav), buzetskih govora. Posebice je izražena u govorima Roštine i Humštine. Zamijećena pojava svjedoči o tome da je koncem 14. stoljeća u govoru piščeva kraja postojao zatvoreni samoglasnik o koji je bio vrlo blizak samoglasniku u s kojim se često neutralizirao. Ona je bila toliko izrazita i karakteristična za govor da je pisac unosi u tekst Psaltira, u liturgijski tekst koji se vrlo malo smio mijenjati. Posebice se to odnosi na leksem stupi umjesto stopi. Ujedno to potvrđuje da se pojedine osobitosti čakavskoga govora već koncem 14. st. unose u hrvatskoglagoljske tekstove, i to čak liturgijske. Iz toga možemo zaključiti da je ova fonološka pojava karakteristika na temelju koje posve pouzdano možemo zaključiti da je Akademijin brevijar rukopis iz Istre. U BrAc češći su ekavski refleksi jata nego ikavski, naročito u drugom dijelu brevijara, npr. sedi, sedetь, seditь, oben’čani, veri, veroû, delь, telesnie, seni, veruû, meri, bedno, zveremь, smerenie, veruetь itd. Za istarsko ekavsko područje, govore i neke zamjene izvornoga e jatom, npr.: dat. mn. m. r. dobrotvorcêmь 66a, gen. jd. ž. r. gl(a)va cr(ь)kvê, mêû i Novêmbarь. Uzrok spomenutoj tendenciji, odnosno jačoj ekavizaciji, možda treba tražiti u činjenici da su u Istri prije migracija, svi starosjedioci bili ekavci a danas je ekavska srednja i istočna Istra. Primjeri s čakavskim refleksom, jW > ja, nalaze se i u prvome dijelu brevijara, koji je pisan arhaičnijim crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije, ali su učestaliji u drugome dijelu: poêt’ me, poêtь, priêtь, priêti, priêtiê, priêše, priêta, priêtihь, priêhomь, êti, v’ glavu êzikь, otoč’stviê êzikь, êziki, prerêkaniê êzikь, êzikom’, êzikь itd. Oni potvrđuju da BrAc pripada sjevernoj skupini rukopisa. Pisanje žd umjesto praslavenskoga d+j karakteristično je za sjevernu skupinu hrvatskoglagoljskih rukopisa koja bolje čuva staroslavensku pisarsku tradiciju: Krk i Istru: MVat4, BrVb1, BrVO, PsLob, PsFr. Primjeri u našem rukopisu svjedoče da se to odnosi i na BrAc, posebice na Psaltir pa je to još jedna potvrda da taj rukopis pripada sjevernoj skupini kodeksa. Složenice s prefiksom vi karakteristične su za sjevernu skupinu hrvatskoglagoljskih rukopisa (krčko-istarsku), ali bi mogle pripadati i starijoj zapadnoslavenskoj tradiciji. U BrAc potvrđeni su sljedeći primjeri: vigoniti, vistupi, vistupae, vispêi, po semь višastvi. Među imenskim je oblicima zabilježeno nekoliko pojedinosti koje ukazuju na istarsku provenijenciju ovoga rukopisa, primjerice akuzativni oblici kri i cr(ь)ki, te akuzativ v’zlûbihь krasoto domu tvoego (umj. krasotu), što je utjecaj nekoga istarskoga govora. Kao što je već spomenuto, leksem je četira još jedna potvrda da BrAc pripada hrvatskoglagoljskim rukopisima pisanima u Istri. Posebice je zanimljivo da su u drugome dijelu zapažene pojedine osobine koje bi mogle pripadati i kajkavskom narječju, odnosno zajedničkom čakavsko-kajkavskom blagu. Zanimljivo je da već u 14. stoljeću nalazimo neke, istina iznimno rijetke, kajkavizme u jednom hrvatskoglagoljskom liturgijskom rukopisu, i to na fonološkoj i leksičkoj razini. Na fonološkoj razini to se odnosi na primjere u kojima je s u stranim riječima prešlo u š: šafira, umjesto safira, Fel(i)kša, umjesto Feliksa, avd(i)f(a)kš’, umjesto avdifaks’. Na mogući utjecaj kajkavskoga govora upućuje i leksem sobota – redovito u rubrikama. Na leksičkoj razini kajkavizam je: ogorupiti. Ti su primjeri također potvrda da je BrAc rukopis pisan u Istri. Više je razloga zašto je prvi dio Akademijina brevijara pisan konzervativnijim jezikom. Ponajprije, riječ je o različitim prijevodima. Naime Psaltir je među slavenskim tekstovima možda najbolje očuvao stari ćirilometodski prijevod jer su učenici Ćirila i Metoda znali napamet tekst Psaltira, pa su ga po dolasku iz Moravske na Jug mogli vjerno rekonstruirati. Poznato je da hrvatskoglagoljski prijevod Psaltira pripada starijoj redakciji – arhaičnoj ili južnoslavenskoj – zajedno sa Sinajskim psaltirom, kanonskim slavenskim rukopisom iz 11. stoljeća. Matija Valjavec je utvrdio da je hrvatski prevoditelj psalama imao pred sobom još stariji predložak od Sinajskoga psaltira, a pri tome je uspoređivao manje tradirane tekstove. Osim toga, Psaltir je tekst koji se najmanje mijenjao jer su ga u Srednjem vijeku popovi glagoljaši znali napamet. Psaltir Akademijina brevijara bi, kao što je pokazala jezična analiza, mogao pripadati najstarijemu hrvatskoglagoljskomu prijevodu jer se katkad podudara s Lobkovicovim psaltirom, a katkad s Pariškim. Akademijin brevijar i Lobkovicov psaltir imaju neke zajedničke pogreške: Ps 105, 24 slovesem’ ego = većina hrvglag. psaltira //čudesemь ego PsLob i BrAc Ps 106, 35 svi ishodiĉa vodna = većina hrvglag. psaltira // ishodiĉa semrtna PsLob i BrAc. Po tekstološkim se karakteristikama Akademijin brevijar bolje slaže s Pariškim psaltirom: Cant 3, 10 eže BrAc = PsPar // eže estь PsLob, Cant 3, 10 sudь i pravdu BrAc = PsPar // sudь PsLob, Cant 5, 4 svêtlostь tvr’du BrAc = PsPar // svêtlostь PsLob, Cant 5, 9 lukь tvoi BrAc = PsPar // lukь svoi PsLob, Cant 5, 17 dêlo BrAc i PsPar // drêvo PsLob. Nadalje, jezična neujednačenost može se pripisati različitim predlošcima s kojih je prepisivano i različitim pisarima. Uz to ne smijemo zaboraviti ni koncepcije pojedinih pisara o određenim tekstovima. Osim toga na odabir jezika mogla je utjecati i vrsta teksta: tako su biblijski liturgijski tekstovi pisani najkonzervativnijim jezikom, dok su rubrike kojih je znatno više u drugome dijelu rukopisa (Komunalu) prožete čakavskim jezičnim obilježjima. Summary THE LANGUAGE OF THE ACADEMY BREVIARY The Academy Breviary (call no. HAZU IIIc 12) has a special place regarding the language and the content among about thirty Croatian Glagolitic breviaries. The manuscript belongs to a special kind of breviaries the so called Liber horarum. Among the Croatian breviaries only two more have been preserved with this kind of content: the Lobkovic’s Psalter from 1359, and the Paris Miscellany Slave 73 (Borislavić’s Miscellany) from 1375. The Academy Breviary consists of two parts: Psalter and Common of Saints and is written in the Croatian square Glagolitic around 1384. There are no exact data about the place of origin ; the only thing that is known is that it may be from Istria. The language of this manuscript is Croatian Church Slavonic which is especially conservative in the Psalter in its phonology, morphology and lexical characteristics. The language of the Academy Breviary may be defined as the Croatian Redaction of Church Slavonic, however, on the basis of a detailed analysis of all linguistic levels it was concluded that it was not written in a homogenized language. The Psalter and Canticles were written in a more archaic language while the second part is written in a more recent language. Further it was discovered that the largest differences between the two manuscript parts are on the graphic-phonological level while those on the morphology and lexical level are considerably lesser. Relatively large number of the language characteristics confirm the presupposition that the Academy Breviary was written in Istria and belongs to the northern group of the Croatian Glagolitic manuscripts. On the phonological level it first of all refers to the replacement of the etymological o by u in certain stems: stupi, neporučnь, pugubitь, ubogaĉeni etc., the characteristics of some Istrian speeches. The ekavisation also testifies about it, especially in the second part of the manuscript with the examples of the Chakavian reflex in the group jW>ja: poêtь, priêtь, priêti, priêtiê, priêše, priêta, priêtihь, priêhomь, êti, êzikь, êziki, compounds with the prefix vi: vigoniti, vistupi, vispêi, višastvi etc. On the lexical level the expression četira may be singled out as the one preserved in the Istrian Chakavian speeches. Along with all the listed characteristics the numerous typical Chakavian lexemes: začь, nêčь, počatie, ki, ka, vazda etc. indicate as well the influence of speeches. The lesser number of examples belongs to Chakavian-Kajkavian treasury – where s in foreign words has changed into š: šafira, Fel(i)kša, avd(i)f(a)kš’ as well as the lexeme ogorupiti. The analysis confirms that the mixing of Old (Church) Slavonic with Old Croatian, which is one of the most visible characteristics of the medieval Croatian texts, especially non liturgical ones, as an attempt to create a literary language acceptable in as wide area as possible, is also present in the 14th c. liturgical texts, although in a lesser extent. Translated by Marica Čunčić  
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Ostalo
Tiskani medij: da
Upisao u CROSBI: Marinka Šimić (marinka.simic@stin.hr), 12. Sij. 2015. u 11:12 sati



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4