hrvatski

Između pragmatike i gramatike: izbor aspekta u oblikovanju imperativa

Za istraživanje odnosa gramatike i pragmatike poslužit će Lehmannova (2009) formalno-fuknkcionalna teorija slavenskoga aspekta, dok će usporedba stanja u slavenskim jezicima počivati na Dickeyjevoj (2000) teoriji o istočno-zapadnoj aspektnoj izoglosi. Aspektološki radovi o pragmatici izbora aspekta u ruskome imperativu, odnosno njegovu ljubaznomu ili neljubaznomu tonu, ovisno o uporabljenomu aspektu, pišu se već desetljećima. U hrvatskim se pak gramatikama uglavnom napominje da se zabrana češće izriče imperfektivnim nego perfektivnim, dok se zapovijed izriče podjednako i svršenim i nesvršenim glagolima (Barić i dr. 1997: 226). Podatci o tome kakve implikacije može izazvati izbor jednoga ili drugoga aspekta u hrvatskome imperativu, mogu se naći tek usputno, u radovima koji nisu posvećeni isključivo toj temi. Riđanović (1976), primjerice, u svojemu komparativnome sinkronijskome radu o aspektu ističe kako u slučajevima kada je dodana emocionalna nijansa, perfektivni glagoli u hrvatskome bivaju zamijenjeni imperfektivnima što i oprimjeruje:„Gubi se odavdje!“ Izlaganjem se pokušava odgovoriti na sljedeća ključna pitanja: 1) kakvo značenje ima imperativ α glagola (npr. doći, pomoći, otvoriti) 2) kakvo značenje ima imperativ β glagola (npr. dolaziti, pomagati, otvarati) 3) kakvo značenje ima uporaba imperativa difuznih glagola i njihovih parova (po/jesti, na/pisati, pro/čitati) 4) u kakvomu su odnosu imperativ i negacija 5) zatečeno stanje u suvremenomu hrvatskomu jeziku usporedit će se s povijesnim idiomima hrvatskoga jezika od samih početaka pismenosti. Podatci se temelje na iščitavanju gramatičkih priručnika i dostupne aspektološke literature, te na pretraživanju računalnoga korpusa hrvatskoga jezika i proučavanju tekstova iz srednjega vijeka.

imperativ; aspekt; hrvatski jezik; povijest hrvatskoga jezika

nije evidentirano