crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 761534

Zbornik radova

Autori: Mindoljević Drakulić, Aleksandra
Naslov: Psihodrama sa psiholozima
( Psychodrama with Psychologists )
Izvornik: 13. dani psihologije u Zadru / Lacković Grgin, Katica ; Sorić, Izabela ; Vulić Prtorić, Anita (ur.). - Zadar :
Skup: 13. dani psihologije u Zadru
Mjesto i datum: Zadar, Hrvatska, 23. - 25. 05. 2002.
Ključne riječi: psihodrama; psiholozi; grupna psihoterapija
( psychodrama; psychologists; group psychotherapy )
Sažetak:
Povijest grupne psihoterapije u najširem smislu počinje od starih Grka. Primjena grupe u to je doba imala stanovite elemente psihološkoga liječenja, a i metode učenja provodile su se u grupi. Tako su bili poznati magijski rituali u čast nekih grčkih bogova što je imalo svojevrsno katarktičko značenje. Zanimljive podatke o grupnoj psihoterapiji nalazimo i u francuskoj literaturi s početka 18.stoljeća kada je liječnik De Cade u duševnu bolnicu uvodio igre s bolesnicima (bile su to igre koje su tada imale mnogo kazališnih elemenata, pa su preteča današnje suvremene psihodrame) sa ciljem oslobađanja pacijenata njihovih kočenja. Sve je ovo zapravo pretpovijest psihodrame, a pravi je uspon ta terapijska tehnika počela doživljavati tek nakon Drugoga svjetskog rata. Naime, tu je scenskoekspresivnu psihoterapijsku metodu liječenja prvi uočio i primijenio bečki liječnik Jakob Levy Moreno, kada je tridesetih godina prošloga stoljeća u Beču kreirao tzv. Kazalište spontanosti praveći improvizacije skečeva sa ciljem animiranja spontanosti i vraćanja osobnog osjećaja za kreativnost. Kasnije je psihodrama, kao psihoterapijska tehnika, počela nalaziti svoje mjesto i u anglosaksonskim zemljama, pa na kocu i drugim krajevima svijeta, posebice u Francuskoj, kada su dječji psihijatri S. Lebovici, R. Diatkine te E.i J. Kestenberg, inspirirani saznanjima iz psihoanalize prakticirali analitičku individualnu psihodramu i grupnu scensku analizu, smatrajući da je scenska igra kao način ekspresije sredstvo izbora za bolesnikove nesvjesne pulzije. Danas, osim grupne i individualne psihodrame, postoji i psihodrama u paru te Shutzove i Rogersove tzv. encounter ili T-grupe, razvijene 70-ih godina 20.stoljeća, što uključuje psihodramatske dodatke te neverbalne vježbe poput milovanja, masiranja ili plesa, a sve u cilju što slobodnijeg izražavanja emocija te smanjivanja smetnji i otpora. No, osim u umjetničke ili terapijske svrhe, primjena psihodrame može biti i u edukativne svrhe. U literaturi je poznata edukativna psihodrama za kliničke psihologe, pedagoge i socijalne radnike prema Didieru Anzieu (1975.) koji je psihodramu, s obrazovnog stajališta, smatrao mnogo prikladnijom.
Vrsta sudjelovanja: Predavanje
Vrsta prezentacije u zborniku: Sažetak
Vrsta recenzije: Domaća recenzija
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Stručni
Znanstvena područja:
Kliničke medicinske znanosti,Psihologija
Upisao u CROSBI: Aleksandra Mindoljević (aleksandra.mindoljevic@ufzg.hr), 17. Svi. 2015. u 00:24 sati



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4