hrvatski

Kontekstualnost Krležinih 'Davnih dana'

Kontekstualnim čitanjem Krležine Davne dane možemo arhitekstualno atribuirati kao 'otvoreno djelo'. Kontekstualnim čitanjem fenoteksta Davnih dana, dnevničko-memoarski zapisi 'rastvarali' su se u genotekst, kao područje signifiance, kao polisemički prostor. Arhitekstualnost Davnih dana: Davni dani u svojoj projekciji na žanrovski sustav očituju se kao arhitekst, arhižanr; arhi, budući da natkriljuju i sadrže u sebi empirijske žanrove, i opiru se žanrovskom zatvaranju u granice. Poetički (i etički) kontekst Davnih dana, kao autorove estetičko-teoretske 'Knjige nad knjigama', pokazuje prijelaz od poetike 'živimo u carskoj i kraljevskoj Judeji', 'kako sam veli 'pod dojmom književno-pomodnih uzora vremena'', na poetiku 'barbarskih motiva cesarsko-kraljevskog domobranskog Kroatenlagera' (Popović,1982). Poetički prijelaz označuje sdvig od literaturnosti kulturogenih koncepata modernizma [esteticizam, secesionizam, dekadencija] i impresionističko-simbolističke poetike hrvatske moderne [Znakovito je što uvodni okvir Krležina dnevničko-memoarskoga djela čini fragment legende Saloma (dnevnički zapis pod nadnevkom 26. II. 1914. kao simbolično-poetski prélude za hebrejsku pentalogiju).] na dokumentarnost (literatura fakta) i intersubjektivnost vremena spoznaje hrvatskog Alžira i njegova Kroaten-Lagera (Galicije, Golgote). U subverziji vidovdanskog kulta u umjetnosti jugomesijanizma i jugomitologije ['mitomoteri' conte Ivo Vojnović, Ivan Meštrović, Milan Marjanović i Vladimir Nazor, te ostali farizeji 'mitoideološke' estetske sekte], koji se uzdizu do nacionalnog Ideala (Stirnerov negativnokvalifikativan pojam utvor), Krleža uvodi motive 'spitala i kasarni' u hrvatsku književnost. Kao vrijeme spoznaje i nastajanja navedenoga sdviga označila sam (ne proizvoljno) literarni govor o Šeherezadi i Heliogabalu (dnevnički zapis pod nadnevkom 11. V. 1916.) koji Krleža 'zapisuje' (samo) 'u mislima' kao wildeovsku varijaciju o Šeherezadinoj astralnoj strategiji u pobjedi nad političkim heliogabalizmom, i Krležinu kantilenu s početnim stihom 'Sanjam o sjeni nepoznate žene' [dnevnički zapis pod nadnevkom 17. II. 1917., u kojemu dnevničko Ja postavlja pitanje koje sadrži naslovnu atribuciju dnevničko-memoarskih zapisa 'Gdje su ti davni dani verlainske kantilene?']. Filozofijski kontekst Davnih dana promišljan je u okvirima Stirnerova anarhoindividualizma, Schopenhauerova i buddhističkog pantragizma, tri velika filozofema Nietzscheove filozofije [smrt boga, volja za moć i vječno vraćanje istog (Grlić,1988)], Kierkegaardova donhuanskog muzičkog erotizma i etičkog prinicipijelnog stupnja ili-ili, Feuerbachove antropološke i antropogene teze 'Čovjek s čovjekom - jedinstvo Ja i Ti - jest bog.', antropologije zla (zoomorfni atavizam) i Kropotkinove antropologije temeljene na apsolutnom aksiološkom univerzalizmu nagona uzajamne pomoći kao nepromjenjivom atributu ljudske prirode. Krležina filozofija povijesti sadrži dvije konstrukcije povijesti a priori koje ne zahvaćaju povijest u cijelosti s obzirom na asimptotsku točku-nadnevak 3. III. 1918. [mir u Brest-Litovsku]: 1. model cikličkog karaktera povijesnog kretanja konstrukcija je povijesnog kretanja do asimptotske točke, pri čemu kao dominanta postavljen je vječan povratak vladavine ljudske gluposti [cinizam vladajuće prosvijećene krive svijesti] u obliku političkog krvavog krojenja Europe ['krojačka metafora' politosfere cinizma], 2. model spiralnog karaktera [Engelsovo određenje spiralnog oblika razvoja (Nacrt općeg plana Dijalektike prirode)] povijesnog kretanja (Eppur si muove!) Krleža projicira u razdoblje koje slijedi nakon asimptotske točke [mir u Brest-Litovsku]. Primjenjujuci Engelsovu metaforu spirale, spiralnog oblika razvoja i postavljajući kao epicentar povijesti pojam povijesnog kretanja označenim citatom-rečenicom Galilea Galileija, Krleža atribuira mir u Brest-Litovsku kao negaciju negacije u dijalektici povijesnog kretanja, negaciju 'jestivog mira'. Medjutim, nakon mira u Brest-Litovsku ipak se dogodila njegova negacija ('versajski cezaromani'-demokrati), i zbog toga kao model Krležine filozofije povijesti postavljena je Evolucija [a ne Napredak]; ideja Evolucije ostavlja prostor pesimističkim gledištima. Krležina subverzija očita je i na temu socijalističkog realizma [povijesno-fenomenološki esej Prije trideset godina (1917-47)]. Religijski kontekst Davnih dana: u početku Schopenhauerov i Nietzscheov buddhizam [Nietzscheovo odredjenje buddhizma kao jedino doslovno pozitivističke religije, religije koja je 's onu strane dobra i zla'; buddhističko 'učenje ni protiv čega se više ne bori nego protiv osjećanja osvete, odvratnosti, ressentimenta' (Nietzsche,1982:28; Antikrist], a zatim bogumilski maniheizam, koji kao i buddhizam od epskog etosa religije zahtijeva lirski etos. Krleža postavlja reviziju 'korektivnog pedagoškog imperativa' hrvatske 'kontrareformacione' historiografije (historia rerum gestarum) temeljene na latinskoj, jezuitskoj civilizaciji koja negira postojanje bogumilskog pokreta kao povijesne činjenice kako ne bi kompromitirala hrvatsku povijest (res gestae) u odnosu na rimsku kuriju i katolički Beč. Kontekst ideologijâ: u okviru političkog diskurza idealističke estetike rojalističkog jugomesijanizma Krleža demitologizira njegova dva argumentacijska rekvizitarija, povijesnu matricu Carstva Nebeskog cara Lazara [mesijanizam bitke na Kosovu polju 1389. godine: jugomesijanizam i jugomitologija vidovdanskog fantoma] i folklornu matricu Kraljevića Marka, kao mitologeme na kojima se oblikuje pučki jugomitos. U navedenim matricama Krleža razotkriva ulogu ideologije [ideologije s retrodiskurzom na mitologiju] koja zamišlja i stvara naciju kao zamišljenu političku zajednicu (Anderson,1990). Krausovskom tehnikom glosiranja 'Obzorovih' članaka, citiranih prema načelu aktualnosti, Krleža razotkriva utvore novinskog diskurza koji odrazava politički i policijski kozmos, društvenu fenomenologiju hrvatskog Alžira: dnevne novine funkcioniraju kao prividno objektivirani Mi-dnevnik, kao dnevnički izražaj fikcionalnog kolektivnog identiteta. Krležin kinizam razotkriva 'ideologeme'-miteme cinizma vladajuće prosvijećene krive svijesti. Kontekst oniričkih zapisa Davnih dana nije određen oneiromantikom dnevničkoga Ja, vec oniričkom narativnošću koja je komposibilna s kiklopskopolifemskom zbiljom. Kako su onirički zapisi introspektivno vezani uz res gestae dnevničkoga Ja, san postaje jedan od modela zbilje [ekstrospektivne objektivacije duha epohe], 'vječne diluvijalne noći' u nama. Kontekstualno čitanje Davnih dana postavilo je zahtjev za palimpsestnim čitanjem Krlezinih dnevničko-memoarskih zapisa [Davni dani kao autometaopis]: intertekstualno-autometaopisna 'otvorenost' Davnih dana unutar Krelžinih književnih svjetova.

kontekst; dnevnik i memoari; ideologija s retrodiskurzom na mitologiju

nije evidentirano