hrvatski

Važnost suradnje psihijatra i psihologa u ostvarivanju pravovremene dijagnostike i kvalitetne skrbi kod osoba s demencijom

Otkako je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO ; eng.: World Health Organization / WHO) 2012. godine proglasila Demenciju javno- zdravstvenim prioritetom, ne može se više ovu problematiku »gurati pod tepih«. Dapače, svaka zemlja članica SZO ima obligaciju izraditi svoj nacionalni plan / strategiju kako se nositi s ovom rastućom prijetnjom, koja je već sada poprimila sva obilježja epidemije. Demencija danas, a to je najvećim dijelom Alzheimerova bolest (AB), zahvaća preko 47 miliona ljudi na Svijetu, a projekcije do 2050. godine govore i o preko 115 miliona oboljelih. Iako AB slovi kao neizlječiva, danas se smatra da se pridržavanjem zdravog stila života, koji obuhvaća zdravu prehranu, izbjegavanje rizičnog ponašanja (pušenje, trauma glave), uz umjerenu fizičku aktivnost - može smanjiti rizik razboljevanja za čak nekih 30-ak posto. Rana dijagnostika demencije omogućava i raniju intervenciju, kako sa standardnom terapijom postojećim antidementivima tako i mogućnost participiranja u potencijalno inovativnom liječenju, koje bi moglo imati utjecaja i na modifikaciju samog tijeka bolesti. Po dijagnosticiranju i određivanju terapije, kako one farmakološke tako i one ne-farmakološke na red dolazi skrb za oboljele, koja u svakom trenutku bolesti treba biti sveobuhvatna i dostojanstvena do samog kraja, a pored oboljelog uvijek treba obuhvaćati i njegovatelja odnosno obitelj oboljelog. U postizanju svega navedenog dobra suradnja (kliničkog) psihologa sa psihijatrom/neurologom je izrazito važna i nezaobilazna, i to od samog početka, u prevenciji i edukaciji, zatim (diferencijalnoj) dijagnostici, pa u (ne-farmakološkom) liječenju, te skrbi za oboljelog, neformalnog njegovatelja, ali i u grupnom radu sa čitavom obitelji osobe oboljele od demencije.

psihijatar; psiholog; suradnja; dijagnostika; pravovremena; skrb; kvalitetna; demencija

nije evidentirano