hrvatski

Što vic čini smiješnim? Provjera nekih postavki teorije benigne povrede

Više teorija nastoji objasniti što je humor, koje su njegove socijalne funkcije te kakve sadržaje smatramo duhovitim. Teorija benigne povrede (McGraw i Warren, 2010) pokušava ujediniti postavke više ranijih teorija. Prema njoj, neki sadržaj nam je duhovit kada su zadovoljena tri uvjeta: dolazi do ugrožavanja uvjerenja osobe o tome kakav bi svijet „trebao biti“, to ugrožavanje je benigno, a obje navedene percepcije se događaju istovremeno. Ugrožavanje se može odnositi na kršenje društvenih, kulturalnih, lingvističkih, logičkih, moralnih i brojnih drugih normi, a teorija daje i nekoliko predviđanja o tome kakvi sadržaji će nam biti duhovitiji od drugih. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati neke od postavki Teorije benigne povrede koristeći viceve kao podražajni materijal. U istraživanju je sudjelovalo 352 sudionika, kojima su putem on-line ankete slučajnim redoslijedom prezentirani vicevi iz tri tematske skupine: vicevi s religijskim motivima, vicevi koji uključuju crni humor i vicevi koji se odnose na seks. U svakoj skupini bilo je šest viceva. Dio viceva je uključivao kršenje dvije norme (primjerice, odnosili su se i na religiju i na seks). Nakon svakog vica sudionici su trebali procijeniti koliko im je smiješan, predvidiv, neukusan i moralno prihvatljiv, a prikupljeni su i osnovni demografski podaci koji su uključivali i odnos prema religiji. U skladu s postavkama teorije, vicevi koji su uključivali kršenje dvije norme procijenjeni su smješnijima od onih koji su uključivali kršenje jedne norme. Ateisti su viceve koji se odnose na religiju procijenili smješnijima, manje neukusnima i moralno prihvatljivijima od religioznih sudionika, a i druge viceve su procjenjivali kao manje neukusne i moralno prihvatljivije. Jedna od postavki teorije je i da će sadržaji za koje sudionici procjenjuju da preslabo ili prejako krše norme biti procijenjeni manje smiješnima od onih za koje procjenjuju da umjereno krše norme. No, naši su rezultati pokazali da su ateistima podjednako smiješni vicevi koje smatraju potpuno ili umjereno moralno prihvatljivim, a najmanje su im smiješni vicevi koje procjenjuju moralno neprihvatljivima. S druge strane, religioznim sudionicima su podjednako smiješni bili vicevi koje procjenjuju moralno prihvatljivima ili moralno neprihvatljivima, a najmanje su im bili smiješni vicevi koje smatraju umjereno moralno prihvatljivim.

humor; vicevi; norme; religioznost

nije evidentirano