hrvatski

O hrvatskim hodočašćima ad loca sacra u srednjem vijeku

Bilježnički izvori, osobito oporuke, koje se u većoj mjeri počinju bilježiti od sredine 13. stoljeća i to za sve društvene staleže, zorno potvrđuju da je hodočašćenje bilo dio svakodnevice svake hrvatske društvene zajednice. Svi ili barem velika većina onih koji su čekali pred vratima smrti, zahtijevala je da netko umjesto njih - odnosno pro remedio anime neke osobe - hodočasti u Trsat, Brdovec, Ilok, Dubravu na Mosoru ili dalje, u Akvileju, Recanati i Loreto pa sve do najsjajnijih hodočasničkih svetišta u Palestini te u Jeruzalem, Rim ili Sv. Jakov u Composteli. Dodatni poticaj hodočašćenjima naših ljudi dala su stalna pomorska putovanja europskih hodočasnika iz Portugala, Frncuske, Italije, Engleske, Češke te osobito s područja Svetog Rimskog Carstva. Bile su to šarolike skupine hodočasnika: od njemačkih izbornih knezova, preko bogatih trgovaca i pripadnika visoke crkvene hijerarhije pa do skromnih redovnika i vrlo siromašnih pučana koji su bili smješteni u najlošijim kabinama galija (ako su se uopće mogli domoći kabine). Pisane zabilježbe ovih ljudi, posebice putopisi, nevjerojtno su svjedočanstvo njihovih civilizacijskih dodira s našim ljudima nastanjenim u gradovima u kojima su mletačke galije pristajale. Međusobni razgovori - naravno, između učenijih - snažno su potpirivali želju i maštu naših ljudi o dalekim zemljama ultra mare, sve tamo do Egipta, Iraka ili Irana pa postoje i svjedočanstva o hodočašćenjima naših vjernika u jedno od najstarijih kršćanskih svetišta – samostan sv. Katarine na gori Sinaj. Mnoštvo naših mornara služilo je na hodočasničkim galijama mletačkih patricija. Mornari su svojim pomorskim iskustvom te poznavanjem običaja i jezika naroda u čijim su lukama pristajali (neki su govorili grčki, albanski pa čak i turski) značajno doprinjeli neprekinutom tijeku zapadnih hodočašća prema Svetom Grobu i drugim svetištima u Palestini. Hodočasnici iz Hrvatske koji su posjećivali Rim, Jeruzalem, Santiago u Composteli, marijanska svetišta na Apeninskom poluotoku i u Svetoj Zemlji te niz drugih hodočasničkih odredišta diljem Europe, potjecali su - kao i njihovi zapadnoeuropski suvremenici - iz svih društvenih slojeva. Brojčano podjednako na hodočašća su kretali i žene i muškarci. Njihova najčešća motivacija bila je vjerovanje u moguće izlječenje ili oprost grijeha. No, bilo je i onih čiji je motiv bila želja za avanturom ili ostvarenjem (više ili manje) unosnog posla. I vanjski izgled naših hodočasnika, ponajprije odjeća - o čemu svjedoči tek jedna freska - bio je istovjetan onom hodočasnika iz drugih europskih krajeva. Ovisio je ponajprije o financijskim mogućnostima svakog pojedinog hodočasnika. Najbogatiji hodočasnici - kao što je to bio slučaj s knezovima Trpimirom ili Branimirom, ili plemićima u pratnji kralja Žigmunda - putovali su okruženi naoružanom pratnjom, u skupocjenoj odjeći i urešeni skupocjenim nakitom. Oni siromašniji bili su skromno obučeni, pokriveni pelerinom od jeftine tkanine, sa štapom u ruci i hodočasničkom torbicom na ramenu. U njoj su nosili odjeću i hranu, a na kapi privjeske kao svjedočanstvo posjeta nekom od hodočasničkih odredišta. Nosili su i crkvene potvrde o dozvoli da hodočaste. One su služile kao propusnice za prolazak raznim krajevima Europe i Bliskoga Istoka. No, treba istaknuti da su i bogati hodočasnici u Svetoj zemlji, a znog opasnosti od Arapa i Njemaca, oblačili jednostavnu hodočasničku odjeću kako bi se uklopili u masu ostalih kršćanskih hodočasnika. Obzirom na zemljopisni položaj Hrvatske - a posebice Dalmacije – kroz koju prolaze frekventni putovi u dva najveća hodočasnička središta Rim i Jeruzalem, naši su ljudi (posebice stanovnici jadranskih komuna) upoznavali i ugošćivali hodočasnike raznih europskih narodnosti. Pored određene ekonomske koristi, takvi su dodiri obogaćivali i širili spoznaje o drugim europskim narodima: njihovim jezicima, tradiciji, običajima... Nema sumnje da su hodočašća, uz trgovinu, bila jedan od najefikasnijih vidova miroljubive komunikacije i razmjene ideja i znanja između Hrvata i drugih europskih naroda zapadnog kršćanstva te da su znatno doprinjela inkorporiranju hrvatskih prostora u srednjovjekovnu, a kasnije i u novovjeku europsku civilizaciju.

hodočašća, Hrvatska, srednji vijek

nije evidentirano