crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 798443

Knjiga

Autori: Bjažić Klarin, Tamara
Naslov: Ernest Weissmann: društveno angažirana arhitektura, 1926. - 1939.
( Ernest Weissmann: Socially Engaged Architecture, 1926-1939 )
Vrsta knjige: monografija
Formalni urednik/ci: Mutnjaković, Andrija
Izdavač: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Hrvatski muzej arhitekture
Grad: Zagreb
Godina: 2015
Serija: 7
Stranica: 350
ISBN: 978-953-154-189-3
Prevodilac: Jelčić, Andy
Ključne riječi: Ernest Weissmann; novo građenje; Međunarodni kongres moderne arhitekture; Radna grupa Zagreb
( Ernest Weissmann; Neues Bauen; International Congres of Modern Architecture; Working Group Zagreb )
Sažetak:
U arhitektonskoj produkciji Hrvatske 20. stoljeća Ernest Weissmann je autentična stvaralačka osobnost, pojedinac koji je uspio nadvladati ograničenja periferije i ravnopravno se uključiti u stvaranje do danas malo poznatog segmenta povijesti moderne arhitekture pisane iz pozicije epicentra. S nevjerojatnom lakoćom i samouvjerenošću Weissmann je učinio radikalan iskorak iz zagrebačkog miljea 1920-ih godina, ozračja klasiciziranog modernizma i moderniziranog neoklasicizma, i u svega dvije godine u atelijerima Adolfa Loosa i Le Corbusiera te pod izravnim utjecajem konstruktivista Marta Stama i Nikolaja Kollija, članova švicarske ABC grupe i sovjetske Organizacije suvremenih arhitekata (OSA ), formulirao svoj diskurs – ideju socijalno osjetljive i društveno odgovorne arhitekture, koja je izašla iz uskih okvira struke i postala sredstvo u službi izgradnje pravednijeg društva, postavljanjem novih smjernica projektantskog i društveno angažiranog djelovanja. Ta dva paralelna kolosijeka Weissmannove predratne karijere, od završetka studija na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1926. do odlaska u Sjedinjene Američke Države 1939., tema su knjige utemeljene na doktorskoj disertaciji Ernest Weissmann:arhitektonsko djelo 1926. – 1939., id est na rezultatima istraživanja provedenog u tridesetak hrvatskih i inozemnih arhiva, uključujući i u fragmentima sačuvan Weissmannov arhiv pohranjen u Zbirci Marca Dessauca u Ubu Gallery u New Yorku. Za ocjenu Weissmannova doprinosa i, u korpusu hrvatske međuratne arhitekture, jedinstvenog konstruktivističkog diskursa bilo je nužno istražiti genezu usvajanja novog građenja sagledanog u rasponu od stilske kategorije do složene sinteze funkcije, konstrukcije i oblikovanja u razdoblju od 1928., kada je u Europi u svom zenitu, do 1933. godine. Weissmann je imao misiju uvesti novo građenje u punom opsegu i od samog početka prisutan je u svim, za afirmaciju istoga, važnim događajima, popraćenim argumentiranim obrazlaganjem novih zadataka i ciljeva građenja, koje više nije individualni umjetnički čin već inženjerski složen i tehnološki zahtjevan proces primjene racionalizacije, standardizacije i prefabrikacije. Osobno koncem 1920-ih i početkom 1930-ih, kada se problematika prefabrikacije u inozemstvu promišlja u domeni stanogradnje, Weissmann patentira prefabriciranu montažnu zgradu zdravstvenih ustanova, bolnica i sanatorija. Dok je projektantsko djelovanje ograničeno na Split – Zagreb – Beograd – Rijeku, Weissmann je društveno angažiran i u domovini i unutar Međunarodnog kongresa moderne arhitekture (Congrès internationaux d’architecture moderne – CIAM ), čiji je aktivni član od 1932., ukazujući na društvene probleme i moguće načine njihova rješavanja koji nadilaze ingerencije struke i ulaze u područje političkog rada. Istomišljenike okuplja i u Zagrebu u Radnoj grupi Zagreb, nacionalnoj grupi CIAM -a za Jugoslaviju, ali i unutar samog CIAM -a inicirajući obnavljanje lijeve političke frakcije zatomljene nakon odlaska Hannesa Meyera, Hansa Schmidta, Ernsta Maya i Marta Stama u SSSR . I za jedne i za druge ključan događaj bila je debata o odnosu arhitekture i društva, odnosno u Weissmannovu slučaju druga verzija Atenske povelje, dokument u kojem eksplicitno zahtijeva promjenu društvenog uređenja i čija važnost nadilazi nacionalnu povijest arhitekture 20. stoljeća. Knjiga donosi sakupljene fragmente o djelovanju ljevice, čiji su aktivni članovi, uz Weissmanna, bili Charlotte Perriand, José Luis Sert, Arthur Korn, Pierre Jeanneret, José Torres Clavé i Jean Bossu. Međunarodnim aktivnim djelovanjem i političkim stavovima Weissmann se pridružio nekolicini europskih međuratnih intelektualaca s međunarodnim vezama poput El Lissitzkog ili Marta Stama. Iako su ga u nacionalnim okvirima cijenili kolege poput Stjepana Planića, Vladimira Antolića i Nevena Šegvića te prepoznali vodeći povjesničari arhitekture, Weissmannovo djelovanje u međuraću ostalo je uglavnom neistraženo zbog čestih višegodišnjih boravaka u inozemstvu.1 Nakon okupacije Jugoslavije Weissmann je ostao u Sjedinjenim Američkim Državama, a po okončanju rata započeo uspješnu karijeru u Ujedinjenim narodima, inicirajući i u domovini brojne međunarodne projekte. Istovremeno je Weissmann u međunarodnim okvirima ostao anonimac, iako je upravo on potvrda da procesi diseminacije modernizma iz epicentara prema periferiji nisu bili jednosmjerni već naprotiv – da su i marginalci s periferije pisali još uvijek do kraja nenapisanu povijest moderne arhitekture.
Izvorni jezik: hrv
Kategorija: Znanstvena
Znanstvena područja:
Povijest umjetnosti
Upisao u CROSBI: Tamara Bjažić Klarin (tbjazic@ipu.hr), 6. Vel. 2016. u 18:52 sati
Napomene:
Knjiga je u potpunosti prevedena na engleski jezik.



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4