hrvatski

Fra Petru Runji (1938. – 2014.), povjesničaru franjevaštva i istraživaču hrvatskoga glagoljaštva in memoriam

Nakon duge i iscrpljujuće bolesti, okrijepljen svetim sakramentima i okružen subraćom u franjevačkom trećoredskom samostanu sv. Franje u Odri kod Zagreba koji je povezan s Domom za starije i nemoćne osobe ''Kuća sv. Franje'' preminuo je fra Petar Runje. Ovozemaljski je vijek završio u 77. godini života, 60. godini redovništva i 51. godini svećeništva. Pokopan je 18. prosinca na samostanskom groblju Sv. Marije na Glavotoku jer je Petar posljednjih godina pripadao krčkomu samostanskom bratstvu. Prethodno je u samostanskoj crkvi sv. Franje Asiškoga u Krku služena misa zadušnica. Petar Runje rođen je 9. svibnja 1938. u Karakašici kod Sinja. Otac Mate bio je radnik, a majka Ljuba rođ. Abram Vuletić domaćica. Pučku školu od 1945. do 1949. pohađao je u rodnoj Karakašici. Osmogodišnje je gimnazijsko školovanje 1949. počeo u Sinju, a nastavio kao sjemeništarac Trećega samostanskoga reda svetoga Franje 1950. u Splitu. Maturirao je 1958. u Zadru. Franjevački je habit obukao 1954. u gradu Krku, gdje je proveo i godinu novicijata. Teološki je studij s duljim prekidom zbog služenja vojnoga roka od 1958. do 1965. pohađao na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Svečane je redovničke zavjete 1961. položio na Glavotoku, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. u Zagrebu. Kao franjevac trećoredac obavljao je više služba. Najprije je bio odgojitelj sjemeništaraca u samostanu sv. Mihovila u Zadru (1965. – 1966.) i župnik u Bibinjama (1966. – 1967.). Od 1968. do 1977. u Sjedinjenim Američkim Državama djeluje kao kapelan u Pittsburghu (Pennsylvania) i Astoriji (New York). Povratkom u domovinu 1977. imenovan je tajnikom Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša (1977. – 1980.). Ponovno se nakon petnaest godina izbivanja vratio u Zadar, gdje je od 1980. do 1984. bio gvardijan samostana sv. Mihovila, a godinu dana i meštar novaka. Istodobno je fra Petar započeo s intenzivnijim zanimanjem za povijest hrvatskoga glagoljaštva, poglavito glagoljice, staroslavenskoga bogoslužja i svojih franjevaca trećoredaca glagoljaša, a poticaje je nalazio u zadarskim arhivima. Dana 9. lipnja 1989. izabran je za savjetnika u Generalnoj kuriji Trećega samostanskog reda svetog Franje (TOR). Iako se pribojavao da će zbog te službe zapostaviti svoja istraživanja o glagoljaštvu, boravak u Rimu od 1989. do 1995. plodonosno je iskoristio za proučavanje nepoznatih vrela i rijetkih knjiga u Tajnom vatikanskom arhivu (Archivum Secretum Apostolicum Vaticanum), Vatikanskoj knjižnici (Biblioteca Apostolica Vaticana), Arhivu Generalne kurije Trećega samostanskog reda svetog Franje i Knjižnici Casanatense (Biblioteca Casanatense) u Rimu. Za boravka u Zadru upisao je poslijediplomski studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru (tada) Sveučilišta u Splitu koji završava u ratne dane, 18. lipnja 1992., obranom magistarskoga rada pod naslovom O knjigama glagoljaša u zadarskoj nadbiskupiji koncem 14. i u 15. stoljeću. Magistarski je rad objavio 1998. kao monografiju O knjigama hrvatskih glagoljaša. Na izvandoktorskom je studiju istoga fakulteta prijavio doktorsku disertaciju s temom o pokorničkom pokretu i franjevcima trećoredcima glagoljašima od 13. do 16. stoljeća. Budući da zbog objektivnih razloga nije odlučio pristupiti njezinoj obrani, rukopis je te vrijedne radnje 2001. objavio pod naslovom Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (13. – 16. st.). Povratkom iz Rima 1995. fra Petar preuzima ponuđene obveze u svojoj provinciji. Od 1997. do 2009 živi i djeluje u Ogulinu gdje je bio i gvardijan, a od 2009. do smrti živio je u samostanu Sv. Franje Asiškoga u Krku. Zadnjih je godina života poticao utemeljenje muzeja hrvatske glagoljice u Krku kojem je sjedište trebalo biti upravo u njegovu franjevačkom trećoredskom samostanu. Fra Petar Runje objavio je više od stotinu radova i članaka u domaćim i inozemnim izdanjima te čak dvanaest znanstveno-stručnih knjiga: Prema izvorima (1990.), O knjigama hrvatskih glagoljaša (1998.), Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (2001.), Tragom stare ličke povijesti (2001.), Školovanje glagoljaša (2003.), Glavotok (2005.), Glagoljica u zadarskoj nadbiskupiji u srednjem vijeku (2005.), Tragom stare ličke povijesti (prošireno izdanje, 2007.), Franjevci trećoredci glagoljaši u Ogulinu (2007.), Duhovni život na zadarskim otocima u kasnom srednjem vijeku (2008.), Branka Perković (2010.) i Prema izvorima II. Rasprave i članci o hrvatskim franjevcima trećoredcima glagoljašima (2012.). Svojim je prilozima podržao i izradu Hrvatskoga franjevačkog biografskog leksikona. Prije smrti predao je nekoliko radova za objavljivanje ili u tisak. Tako je u posljednjem broju časopisa Slovo (64/2014) objavljen njegov članak ''Bartol Krbavac i njegov krug'' (str. 153-181), u Krčkom zborniku (70/2014) Povijesnoga društva otoka Krka članak ''Franjevački hospiciji u srednjem vijeku na otoku Krku'' (str. 61-70), a nedavno je izašla i njegova knjiga Fra Šimun Klimantović u svom vremenu (2015.) kao osma knjiga niza Modruš – knjižnica ogranka Matice hrvatske Ogulinu. U pripremi za tisak nalazi se njegov članak ''Fra Stjepan Belić – priređivač Baromićeva glagoljskoga brevijara 1493. u Veneciji?'' koji je referirao na međunarodnom znanstvenom skupu Trećoredska glagoljaška tradicija u europskom kontekstu – Tertiary Glagolitic Tradition in European Context održanom upravo njegovim poticajem 2013. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Još je nekoliko radova predao za objavu, a vrijeme će pokazati njihovu sudbinu. Fra Petar je 1987. priredio drugo prošireno izdanje Imenika preminulih redovnika Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca temeljeno na prvome fra Stjepana M. Ivančića koje je 1910. objavljeno u Zadru. Od 1977. do 1980. bio je urednik Vjesnika franjevaca trećoredaca glagoljaša, a za boravka u Rimu bio je član uredništva glavnoga trećoredskoga časopisa u svijetu Analecta Tertii ordinis regularis sancti Francisci. Fra Petar Runje bio je jedan od vodećih povjesničara srednjovjekovnoga franjevaštva i glagoljaštva na hrvatskim prostorima. Kao iskusan istraživač pružao je posve originalan uvid u početke i prva stoljeća svoje redovničke zajednice čija je prošlost među najstarijima u svijetu. Najveća je vrijednost njegovih radova u tome što su u cijelosti temeljeni na nepoznatim i manje primijećenim arhivskim izvorima. S posebnim je žarom govorio o boravku u drugim svojim domovima, a to su bili Državni arhiv u Zadru, Arhiv Provincijalata franjevaca trećoredaca na Ksaveru u Zagrebu, Arhiv Generalne kurije Trećega samostanskoga reda svetoga Franje u Rimu, Državni arhiv u Veneciji i Padovi te brojni samostanski arhivi i knjižnice diljem Hrvatske. Stoga ovom prilikom moramo upozoriti da je iza fra Petra ostala iznimno vrijedna ostavština kako ona knjižna, tako još više rukopisna s kojom bi trebalo krajnje obazrivo postupati. Ona je iza fra Petrove smrti ostala u njegovu matičnom samostanu sv. Franje u Krku. Desetljećima je minuciozno skupljao franjevačku povijesnu literaturu i ''sitne podatke'' kako je volio reći za svoje arhivske bilješke i zapažanja. U rukopisu je među ostalim ostala fra Petrova Povijest Provincije franjevaca trećoredaca-glagoljaša dvadesetog stoljeća, potom Povijest franjevaca u gradu Krku (I. dio – sv. Franjo i franjevci općenito, II. dio – konventualci, opservanti) i Franjevci trećoredci u samostanu Sv. Franje u Krku (III. dio) te Marko Marulić (1450. – 1524.): zauzeti laik i pisac svjetskoga glasa (sabrani članci). Postoji i rukopis o franjevkama trećoredicama, o franjevačkom svjetovnom redu, o odnosima između trećoredaca i opservanata, rodoslovlje i povijest svoje porodice te desetci malih bilježnica s ekscerpiranim bilješkama iz zadarskih notarskih spisa 14. i 15. stoljeća i različiti navodi iz franjevačkih i drugih vrela. Zaslužni je franjevac trećoredac glagoljaš fra Petar Runje zadužio hrvatski narod svojim jedinstvenim otkrićima o hrvatskom glagoljaštvu i hrvatskom srednjovjekovlju, radeći na nepoznatim vrelima hrvatskih, vatikanskih i talijanskih arhiva s ljubavlju i tiho. Bio je dostojan nasljednik svoga subrata fra Stjepana M. Ivančića (1852. – 1925.), čije se ime s poštovanjem izgovara u njegovoj redovničkoj zajednici i hrvatskoj historiografiji. Osim što je bio vrstan povjesničar, fra Petar je kao redovnik i čovjek bio vrijedan poštovanja. Svima nama koji smo ga znali, radili i prijateljevali s njime ostaje u neizbrisivoj uspomeni, a njegovo ime – uz nas – prenosit će njegova djela. Na kraju, navest ćemo da je fra Petar dvaput stajao iza izrečena ''ne''. Prvo je ''ne'' bila zgotovljena doktorska disertacija koju je odlučio ne braniti i ne priskrbiti si naslov doktora znanosti. Na njegovu je odluku o kojoj je nerado govorio utjecala savjest jakoga čovjeka kojemu bi zbog životnoga poziva u skromnoj redovničkoj zajednici takav naslov samo bio na teret. Danas se možemo samo upitati što bi bilo da je drugačije bilo. Možda bi fra Petrovi putovi krenuli u drugom pravcu i možda bi iza sebe ostavio mlade istraživače jer bi sigurno dobio priliku predavati na nekoj visokoškolskoj ustanovi i mlađima prenositi svoje znanje i bogato iskustvo. Drugo ''ne'' bilo je nedavno i izrekao ga nam je više puta prije svoje smrti. Fra Petar je otklonio prijedlog da mu se za njegov 75. rođendan priredi Festschrift, hrvatski rečeno zbornik radova njemu u čast. Tu je ideju potakao gospodin Zvonko Trdić iz Katedre Čakavskoga sabora Modruše. Konkretno rečeno, predložio je da se napravi u čast fra Petru zbornik koji bi bio objavljen zasebno ili u nizu Modruškoga zbornika, a na suradnju pozvani bi bili svi njegovi prijatelji, suradnici i poštovatelji. Zbornik bi uz to bio opremljen opširnom fra Petrovom biografijom, kompletnom bibliografijom te opširnijim razgovorom-intervjuom. Potpisnicima ovoga nekrologa koji se smatraju nedostojnim sljedbenicima fra Petrova rada i znanstvenih ideja izričito je naglašavao: ''Takvo što meni ne treba!''

fra Petar Runje (1938. – 2014.); povjesničaru franjevaštva; istraživaču hrvatskoga glagoljaštva; in memoriam

nije evidentirano