crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 811055

Knjiga

Autori: Trbus, Marina; Rajčić, Helena; Rajter, Miroslav
Naslov: Svako dijete ima pravo biti sigurno od nasilja
( Every Child has the Right to be Safe from Violence )
Vrsta knjige: monografija
Izdavač: Udruga roditelja „Korak po korak“
Grad: Zagreb
Godina: 2015
Stranica: 83
ISBN: 978-953-95654-8-8
Ključne riječi: Nasilje nad djecom; sigurnost djece; dječja prava
( Violence against children; child safety; children rights )
Sažetak:
Propisi, politike, strategije na nacionalnoj i međunarodnoj razini pokazuju određene vrijednosne sustave i norme koje kao društvo prihvaćamo ili ne prihvaćamo. Republika Hrvatska je operacionalizacijom Konvencije o pravima djeteta kroz pravnu regulativu jasno pokazala da nasilje nad i među djecom neće tolerirati. Obvezala se da će zajednice biti sigurne za svoje najmlađe sugrađane te da će svima koji su uključeni u promociju, poštivanje i zaštitu prava djece osigurati resurse da se to i realizira. Ovo istraživanje pak upućuje da se ta prava, a posebno pravo djeteta da bude sigurno, krši na svim razinama. Mladi su u svojim zajednicama izloženi rizičnim čimbenicima koji pridonose nasilju nad i među djecom i mladima (razni opijati, duhanski i alkoholni proizvodi dostupni djeci i mladima, prisutnost skitnje i tučnjave mladih), a odgojno-obrazovni djelatnici u 5 županija izvještavaju da smatraju da je potrebna veća podrška zajednice/sustava s ciljem prevencije, rane intervencije i/ili tretmana nasilja nad i među djecom i mladima. Praksa izrade lokalnih strategija za djecu i mlade koja se temelji na procjeni potreba te zajednice slabo je razvijena ili uopće ne postoji, a ako i postoji, u izradi tih politika, kao ni u provedbi, građani gotovo uopće ne sudjeluju. Nasilje nad i među djecom široko je raširen problem, a tjelesno kažnjavanje kao odgojna mjera i dalje se tolerira. Na pitanje o učestalosti nasilja 34% mladih procjenjuje da se većini ili gotovo svim djevojkama dogodilo da ih je netko u obitelji udario, a 42% da se isto dogodilo većini ili gotovo svim mladićima. Najčešće se reagira samo na teško nasilje, a rijetko na druge njegove oblike – primjerice psihičko/emocionalno nasilje ili elektroničko nasilje nad i među djecom. Posebno zabrinjava podatak da 17% mladih navodi da će, kad budu roditelji, primjenjivati tjelesno kažnjavanje ako dijete to zasluži, a 20% mladih još nema do kraja izgrađen stav o tom pitanju. Podrška, a posebno edukacija roditelja i mladih kao budućih roditelja, je slaba. 62% roditelja i 44% mladih nikada u životu nije bilo na nekoj od edukacija vezano za teme nasilja. U najvećem broju mladi vide roditelje i vršnjake kao izvor informacija i podrške u slučaju kad bi im se dogodilo nasilje, dok slabije vide institucije i stručnjake kao izvor podrške, što je posebno problematično kad su roditelji i/ili vršnjaci zlostavljači. Ni na razini podrške od strane stručnjaka sustav nije bolji. Svega 68, 3% djelatnika škola i tek 62, 3% djelatnika vrtića izražava da zna za zakonsku obvezu prijavljivanja kršenja prava djece. Usprkos jasnoj zakonskoj regulativi o obvezi prijave kršenja prava djeteta, djelatnici škola i vrtića samo ponekad prijavljuju nasilje nad i među djecom, a kao razloge za to navode da su procijenili da su mogli sami riješiti situaciju, da su smatrali da su posljedice prijave štetnije od posljedica nasilja, da ne vjeruju u učinkovitost sustava i da se boje komplikacija sa sudom. Sustav sam po sebi generalizira nasilje jer izostaje podrška djetetu žrtvi nasilja, osobi koja je prijavila nasilje, ali i samim stručnjacima u sustavu, dok postpenalnog praćenja i tretmana za počinitelja gotovo i nema. Djelatnici iz sustava zaštite djece (CZSS, policija, pravosuđe, zdravstvo) navode da uzroci propusta u postupanju s ciljem zaštite djece leže u pretjeranoj administraciji, nejasnoj podjeli odgovornosti, prebacivanju odgovornosti i neujednačenoj praksi, nedostatku sankcija i nedostatku praćenja izrečenih mjera. Tome pak pridonose prečeste izmjene zakona koje otežavaju poznavanje i razumijevanje važećih zakonskih regulativa, a zakoni se često donose bez konzultacija sa stručnjacima i praktičarima, što otežava njihovu primjenu u praksi. Prisutne su kolizije među zakonima, što dovodi do pravne nesigurnosti, a pravna regulativa je u nekim područjima nedostatna (nije do kraja formalizirano postpenalno praćenje, ne postoji propis u vezi zlostavljanja putem interneta, nije jasno definirano što razlikuje međuvršnjački sukob od međuvršnjačkog nasilja...). Zakon nalaže da se dijete ispituje jednom do dva puta, međutim u praksi se dijete ispituje više puta od strane različitih stručnjaka i institucija – čime se dijete višestruko viktimizira. Uz izostanak podrške djetetu koje je žrtva nasilja, izostaje i podrška osobi koja je prijavila nasilje. Osoba koja je prijavila nasilje najčešće nema nikakve povratne informacije o daljnjem postupanju, a tijekom postupka ju se tretira gotovo kao da je i sama počinila nasilje. Izostaju propisani mehanizmi sustavne i protokolarne suradnje, a suradnje koje postoje su sporadične, izgrađene na resursima osobnih poznanstava i propadaju po odlasku ključnih ljudi te mreže. Stručnjaci izdvajaju da je uzrok neuspješne suradnje među institucijama nekoordiniranost, izostanak financija i praktični problemi organizacije vremena i resursa.
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Znanstvena
Znanstvena područja:
Psihologija,Socijalne djelatnosti
URL Internet adrese: https://drive.google.com/file/d/0B7oUgb5L1z55RGtFekNaYU45TXc/view
Upisao u CROSBI: Miroslav Rajter (mrajter@unizg.hr), 22. Tra. 2016. u 11:48 sati



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4