crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 865453

Knjiga

Autori: Živković, Ilija; Vuletić, Suzana
Naslov: POSLJEDNJI TRENUTCI PRIJE VJEČNOSTI. Teološko- bioetički naglasci shvaćanja smrti i psihološko-duhovne intervencije namijenjene umirućima i ožalošćenima
( „THE LAST MOMENTS, BEFORE ETERNITY. Theological-bioethical accents of understanding the death and psychological-spiritual interventions intended to dying and bereaved persons“ )
Vrsta knjige: Priručnik
Izdavač: HANZA MEDIA d.o.o.
Grad: Zagreb
Godina: 2016
Stranica: 529
ISBN: 978-953-338-170-1
Ključne riječi: Holističke dimenzije boli i patnje, multidisiplinarno shvaćanje smrti i umiranja, traumatski gubitci, proces tugovanja, terminalna faza ljudskoga života, potrebe i prava umirućih, palijativna skrb, dostojanstvo umiranja, humanizacija smrti, tehnike suočavanja, potpora umirućima i ožalošćenima, bolničko dušobrižništvo, vjerničko pouzdanje, teologija, bioetika, medicinska etika
( Holistic dimension of pain and suffering, multidisciplinary understanding of death and dying, traumatic loss, grieving process, terminal phase of human life, needs and rights of the dying persons, palliative care, the dignity of dying, humanisation of death, coping techniques, support for the dying and bereaved, hospital pastoral care, faithful trust, theology, bioethics, medical ethics )
Sažetak:
Proces umiranja otvara i mnogobrojna medicinska, etička, antropološka, ekonomska, religiozna, pastoralna i teološka pitanja. Zbog svih tih mnogostrukih egzistencijalnih područja, realnih strahova i brojnih nedoumica, promišljanje o smrti teška je, mukotrpna i složena tema u kojoj se isprepliću antropološka, sociološka, psihološka, filozofska, medicinska i teološka egzistencijalna polazišta koja se nastoje obraditi u knjizi. Prva cjelina započinje poglavljem životne ograničenosti homo patientsa u naslovima holističkih dimenzija tjelesnoga bola, egzistencijalne patnje, kvalitete i svetosti života. Potom se prikazuje multidisciplinaran prikaz smrti u filozofskom, psihološkom i medicinskom shvaćanju koje se suočava s biblijskim poimanjem nastojeći pružiti oprječan stav društveno-medicinske besmislenosti nasuprot vjerničkom osmišljenju ljudske patnje. Budući da je smrt događaj kojim ne možemo upravljati te ona ostavlja težak gubitak u životu ožalošćenih, druga cjelina analizira različita iskustva ne/prihvatljivih gubitaka i tugovanja u različitim traumatskim okolnostima smrti. Svi ti čimbenici pridonose određenim oblicima i intenzitetu žalovanja koje može graničiti s patološkim oblicima tugovanja. Nakon općenite analize smrti i gubitaka iz prvih dviju cjelina, treća se usmjerava na umijeće dobroga umiranja, ars moriendi, u suvremenom društvenom i bioetičkom kontekstu s gledišta različitih faza sučeljavanja sa smrću, potreba umirućih i njegovih bližnjih, prava terminalnih bolesnika te na pojedina složena bioetička pitanja vezana uz predstojeću završnu etapu života koja zahtijeva humanu solidarnost i empatijsku pratnju u umiranju. Budući da se u pružanju olakšanja i skrbi na kraju života moraju uzeti u obzir načela medicinske etike, moralne obveze i pravne odgovornosti, u četvrtoj se cjelini susrećemo s poimanjem dostojanstva umiranja u procjepu eutanazije i distanazije, kojima se nastoji oduzeti dostojanstvo samodeterminiranoga umiranja. Uključenost tehnike u medicinsku domenu uspjela je ostvariti visoku razinu biomedicinske i tehnološke stručnosti, ali u nerazmjeru s empatijskim pristupom humanosti i ljudskosti. Zato će ta cjelina pronaći svoje usmjerenje u sljedećoj. Humanizacija smrti provedbom palijativne medicine i hospicijskim pokretom je odgovor pete cjeline. Ona je predstavljena poticajnim oblicima optimalne skrbi integrativnoga pristupa, ali i kritičkom intonacijom usmjerenom na zakonodavnu inertnu implementaciju u sustav zdravstvene zaštite koji ju još uvijek pokušava držati na čekanju u hrvatskom zdravstvenom zakonodavstvu, a svaki je trenutak nepovratan za sve veći broj terminalnih bolesnika kojima je palijativna skrb jedina preostala mogućnost i želja. Oni koji svoj život okončaju uz palijativnu pratnju oporučno ostavljaju žalovanje svojim bližnjima. S obzirom na to da je tuga prirodna reakcija na gubitak koji se razmatra u prethodnim naslovima, u šestoj se cjelini analizira proces tugovanja i zadatci psihosocijalnoga prijelaza tehnikama suočavanja i podrškom umirućima i ožalošćenima. Koliko god gubitci bili teški te koliko god tugovanje bilo dug i mukotrpan proces, ljudi se većinom uz podršku okoline uspijevaju izdići iznad svoje kronične tuge i prilagoditi se činjenici da su doživjeli gubitak i da ga trebaju zrelo uklopiti u svoj život. Pritom je bitno biti upoznat s temeljnim načelima i postupcima u savjetovanju pružanja djelotvornih i korisnih načela kojima bi tugujući uspio ostvariti korisne tehnike suočavanja i elaborirati zadatke žalovanja te prihvatiti gubitak koji je pretrpio. Da bi prethodno razmatrani izvori socijalne, medicinske i psihološke pomoći uspjeli obuhvatiti holističke potrebe ljudi i omogućiti im djelotvorna načela psihosocijalnoga oporavka, nužno se u završnoj, sedmoj cjelini, susresti s dušobrižničkom terapijom i bolničkim pastoralom. Iako smrt i umiranje mogu disciplinski pripadati različitim područjima, smrt i umiranje, kao i utjeha umirućima i oni koji ga prate, specifičnu pomoć mogu dobiti i očekuju je od teoloških disciplina. Njihovim doprinosom možemo se hrabrije suočiti s ljudskom patnjom, koja će biti praćena prigodnim pastoralom umirućih i ožalošćenih, bolničkim dušobrižništvom te sakramentalnom utjehom kako bi im pružila svjedočanstvo vjerničkoga pouzdanja i eshatološke nade. Presjekom svega tog sadržaja možemo se bolje suočiti sa sviješću i o vlastitoj patnji, boli, umiranju i smrti, a samim time biti osjetljiviji za potrebe naših bližnjih s čijom se patnjom ne/posredno suočavamo. Postat ćemo i svjesniji da smrt ide usporedo s našim životnim vremenom i proteže se iz prošlosti kroz sadašnjost u budućnost. Sa svakim životnim trenutkom postajemo za trenutak bliži smrti. U našem se početku odmah počeo odvijati i naš kraj. Dok živimo, mi istovremeno umiremo. Život je, zapravo, postupno umiranje. Svakim danom sve smo bliže smrti, iako je ona možda još daleko ispred nas. Smrt nije događaj u našem životu, ali umiranje je dio našega života. Umiranje je dio života koji se dokončava smrću. Stoga možemo uvjerljivo govoriti o životnoj imanentnosti smrti ili, gledano s religioznoga stajališta, o smrtnoj imanentnosti života koja nas ne ostavlja u stanju očaja i beznađa da „tugujemo kao oni, koji nemaju nade.“ (1 Sol 4, 5) Nadamo se da će Vas stranice pred Vama potaknuti na ozbiljnu refleksiju nad životom i smrću pomažući Vam razotkriti „razlog nade koji je u Vama.“ (1 Pt 3, 15)
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Znanstvena
Znanstvena područja:
Javno zdravstvo i zdravstvena zaštita,Psihologija,Teologija
Upisao u CROSBI: Suzana Vuletić (suzana.vuletic@djkbf.hr), 10. Ožu. 2017. u 17:37 sati



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4