Socijalni model, odnosno inkluzivni pristup u rehabilitaciji odraslih osoba s poremećajem iz autističnog spektra porazumijeva deinstitucionalizaciju tj pružanje podrške u programima stanovanja u zajednici. Osiguravanje sveobuhvatne, primjerene podrške i objektivizacija evaluacije kvalitete te podrške predstavljaju važan profesionalni izazov davateljima takvih usluga. Cilj ovog rada je prikaz trogodišnjeg praćenja promjena u adaptivnom ponašanju kod pet deinstitucionaliziranih mlađih ženskih osoba s autizmom. Sudionice ovog istraživanja provele veći do života u instituciji i osobe su s vro niskom razinom komunikacijskih sposobnosti i adaptivnih vještina. Rezultati su analizirani na skupnoj i na individualnim razinama, a utvrđene su promjene u adaptivnom ponašanju, kako na područjima na kojima su ciljano podučavane, tako i na drugim područjima. Rezultati ukazuju na pozitivne , statistički značajne, promjene u području onih vještina i oblika ponašanja na koja se ciljano djelovalo, ali i na posredne pozitivne promjene u području socijalnih kompetencija kao ishoda stimulativnijeg i primjereno strukturiranog okruženja. Ovi nalazi idu u prilog stajalištu da niska postignuća na planu komunikacije i problemi u ponašanju nisu prepreka za življenje u zajednici ako je program stanovanja uz podršku kreiran osobno usmjerenim planiranjem, a na temelju procjena adaptivnog ponašanja i potrebne razine emocionalne podrške. Ovo istraživanje, ujedno, daje i smjernice za dalje promišljanje i kreiranje individualizirane podrške u potpomognutom stanovanju u zajednici.

Psihologija,Pedagogija