crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 890384

Knjiga

Autori: Dugandžić, Ivan; Šimić, Marinka
Naslov: Biloševica, zaboravljeno počivalište
( Bilosevica, The Forgotten Resting Place )
Vrsta knjige: monografija
Izdavač: Hrvatsko društvo čuvara baštine
Grad: Široki Brijeg
Godina: 2017
Stranica: 60
ISBN: 9789926818203
Ključne riječi: Biloševica, Široki Brijeg, stećci, hrvatska ćirilica, Sukno, svatovsko groblje
( Bilosevica, Siroki Brijeg, Tombstones, Croatian Cyrillic, Sukno, The Wedding Guests' Cemetery )
Sažetak:
Lokalitet Biloševica nalazi se ispod brda Magovnika, u širokobriješkom selu Rasnu (na tromeđi Rasna, Dužica i Čerigaja). Biloševice su pitom kutak, dio male hercegovačke oaze u kojoj caruje tilovina s mnogo podzida i znakova nekadašnje čovjekove borbe s kršem za svaki djelić obradive zemlje. Gusta šikara s južne strane te kameniti predio bez mnogo raslinja i Magovnik (550 m) sa sjeverne uokviruju plodne njive. Sam mikrotoponim pojavljuje se u jedninskom i u množinskom obliku, tj. kao Biloševica ili Biloševice, kako u govoru, tako i u katastru. Današnje staro napušteno groblje Biloševice na sjeverozapadu Rasna u svom imenu vjerojatno čuva spomen na hrvatski rod Biloševića. Oni su ovdje imali svoja imanja od davnina pa sve do turskoga osvajanja naših krajeva. Pretpostavlja se da je pod jednim od 14 stećaka pokopan netko iz te plemićke obitelji, zbog čega je čitava prodolina dobila naziv Biloševice. Biloševići (Biloxevichi) su kao plemići imali svoj grb koji je očuvan i objavljen u Fojničkom grbovniku. U tom grbovniku iz 1340. godine spomenuta plemićka obitelj ima hrvatsku šahovnicu za grb. Na površini od oko pet tisuća plošnih metara, pod nazivom Badnjače nalazi se staro zaboravljeno groblje s 14 stećaka i oko 200 prepoznatljivih grobova. Na jednom se stećku na sjeverozapadnom dijelu groblja dimenzija 200 × 165 × 40 cm nalazi natpis pisan hrvatskom ćirilicom koji se sastoji samo od jedne riječi, tj. prezimena Sukno. Groblje u Biloševici, tj. Badnjači poprilično je staro te je dugo bilo u funkciji, zasigurno više od 600 godina. Ovdje se ukopavalo sve do sredine 19. stoljeća kada su osnovana nova groblja u Rasnu i Dužicama. U Biloševici su svi stećci u obliku sanduka, gotovo pravilnih oblika, što je, uz ploče, najčešće izrađivan oblik među širokobriješkim stećcima. Neki stoje napose, bez osobita reda. Većina ih je postavljena u dvije skupine, što navodi na zaključak da su ovdje pokopani članovi iz dviju, najvjerojatnije velikaških obitelji, a poredani su tako da se gotovo dodiruju. Na četiri stećka prepoznatljivi su ukrasi: čovjekoliki križ, polumjesec, rozete i rozete u tordiranom vijencu, bordura od povijene lozice s trolistovima i sa spiralicama. U blizini stećaka četiri su kamena križa od kojih su dva napola oborena i naslonjena jedan na drugi. Nevelikih su dimenzija i s posve identičnim reljefima polumjeseca i rozeta.Treći je križ bez simbola i ukrasa, a četvrti je nešto veći od ostalih, s odbijenom jednim krakom, isklesan od prirodne kamene ploče. Grobovi na kojima su stajali križevi (samo jedan, onaj s odbijenim krakom stoji na prvotnom mjestu) u svom su nadzemnom dijelu bili zidani djelomice obrađenim kamenom i klačnom žbukom. Iznad glave pokojnika na nekoliko grobova uklesan je po jedan ili više križeva u prirodnim pločama nepravilna oblika. Nekoliko ih je pokriveno povećim, neobrađenim pločama. Od svih oblika stećaka najmanje je očuvano križeva, primjerice na području Kupresa očuvana su svega dva križa od ukupno 1055 stećaka. Možda je razlog tome što je u kamenu vrlo teško klesati križ koji bi se mogao očuvati duže vrijeme, i to zbog odnosa geometrije križa i mehaničkih svojstava kamena. Klesanju križa pogoduje homogen i izotropan materijal, a kamen je upravo suprotno pa stoga posebnu pozornost treba obratiti križevima klesanim iz kamena. Sam simbol križa ističe neku religioznu osobinu pokojnika ili neko njegovo stanje ; on je u tome bio velik i primjeren kako to križ pokazuje. Kameni križ najjači je i najuvjerljiviji simbol pokojnika. Prema istraživanju A. Benca, među širokobriješkim je stećcima očuvano svega 6 križeva, od ukupno 157 spomenika.Smatramo da su ovi stećci mogli nastati u 14. stoljeću, kao i većina onih u širokobriješkom kraju, dok je groblje najvjerojatnije još starije. Na jednom od njih urezan je latinični natpis IHS, tj. Isuhrst. Iz slova H uzdiže se stilizirani križ vjerojatno iz 16. ili 17. stoljeća. To je bio početak nekog izbrisanog natpisa, tj. invokacija kakvu često nalazimo na glagoljskim i ćirilskim natpisima. I u susjednoj se ogradi, udaljenoj nekoliko stotina metara prema sjeverozapadu, može nazrijeti manje tzv. svatovsko groblje. Uklesani križevi u prirodnim pločama nepravilna oblika koji se nalaze iznad grobova svjedoče da je i to kršćansko groblje. Ono je gotovo nepristupačno, zaraslo u gustišu, a u njemu su vjerojatno tijekom 16. i 17. stoljeća (u najtežim godinama turskoga progona) pokopani katolici s područja današnjih Dužica. Prema pučkoj predaji ovdje su pokopani katolički svatovi koji su izginuli nakon što su ih presreli Turci. Nedaleko se nalazi parcela pod nazivom Turak, što potvrđuje da se ovdje dogodio neki sukob s Turcima, o čemu svjedoče očuvane legende. Ćirilski natpis s Biloševice, premda oskudan riječima i slovima, tj. tek s prezimenom Sukno kao zlamenjem iznimno je vrijedan jer svjedoči o prostornom i vremenskom kontinuitetu hrvatske ćirilice, odnosno ukorijenjenosti hrvatskoga glagoljaštva na tom području. Poznato je, naime, da su popovi glagoljaši poznavali oba slavenska pisma tj. glagoljicu i hrvatsku ćirilicu. Nažalost, malo se što očuvalo od glagoljskih spomenika na hercegovačkom području, osim nekoliko grafita iz Graca kod Posušja i nekoliko glagoljskih slova s Humačke ploče. Međutim, u novije vrijeme sve se više pronalaze arhivski dokumenti o postojanju glagoljaštva, odnosno popova glagoljaša i njihovih rukopisa i na ovom prostoru. Primjerice, u fondu Kotarskoga suda u Imotskom (Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Imotskom) pod brojem 84 čuva se dokument – oporuka don Filipa Ćerluke sastavljena 17. ožujka 1828. u Poljicima (Imotskim) koji daje » … u zajam ili u naruč župniku fra Anjelu Ruschicu od Vignana (Vinjani) moj veliki misal glagoglialski.« O bosansko-hercegovačkim svećenicima glagoljašima pronašao je niz zanimljivih podataka Ratko Perić. Natpis iz Biloševice poveznica je između natpisa iz Lovreća kod Imotskoga i onih iz Gorice, s Ledinca, Kočerina, Širokoga Brijega, Humca pa sve do broćanskih koji svi zajedno svjedoče da se na tom prostoru u srednjem vijeku pisalo hrvatskom ćirilicom, a također i to da je postojao jedan sloj pismenih ljudi. Ta jedna jedina zapisana riječ, prezime Sukno svjedoči o tome koliko su ta vremena bila teška za kršćanski puk koji nije mogao dostojanstveno pokopati ni svoje mrtve, ni zabilježiti nešto više od jedne riječi. No toj jednoj riječi možemo zahvaliti što svjedoči o našoj pismenosti. Ćirilica je kao jedno od triju hrvatskih pisama dio naše kulturne baštine. Njome su pisani čuveni Povaljski prag, Povaljska listina i Poljički statut, kao i druga povijesna, književna i pravna djela, a bila je i u svakodnevnoj upotrebi. Ćirilicom su se vodile matice krštenih, vjenčanih i umrlih na području Bosne i Hercegovine i srednje Dalmacije. Brojni su naši preci upravo ćirilicom bili zapisivani u maticama koje su do početka 19. stoljeća bili katolička posebnost na našim prostorima. U matičnim se knjigama pisanim glagoljicom i latinicom nalaze pojedinačni upisi hrvatskom ćirilicom, kako na području Bosne i Hercegovine, tako i na području Dalmacije, čak i zapadno od Krke. O svakodnevnoj praktičnoj upotrebi hrvatske ćirilice na bosanskome području također svjedoči prsten pronađen u grobu ispod stećka u selu Vrućica kod Teslića s natpisom virnima bog pomaže. Ćirilica u hrvatskoj riječi zamire tijekom 19. i početkom 20. stoljeća kada je zabilježena tek sporadično, osobito u Poljicima gdje se kod pojedinih poljičkih obitelji ustrajno čuvala. Smatra se da se u Jugoslaviji zbog ćirilice istočne varijante među Hrvatima uvriježilo mišljenje da ćirilica nije jedno od njihovih pisama čemu su uvelike doprinijela i ratna stradanja, točnije Domovinski rat. Na nama je da na temelju povijesnoga naslijeđa to opovrgnemo kako ne bismo ne zanemarili dio naše vrijedne baštine. Ovdje valja istaknuti da se oko groblja Biloševica očuvao velik broj starih zemljopisnih imena koja imaju važno spomeničko značenje jer ona sve više i sve brže nestaju uz naš nemar i nebrigu. Imena nestaju s ljudima koji još mogu dati pouzdan i stvarni podatak s određenoga zemljopisnog okružja jer se i to okružje sve više mijenja. Stoga ih je bilo potrebno sve navesti i napisati o njima ono što se do danas očuvalo. Natpisi su, uz sve svoje ostale karakteristike, pokazatelji kulturološke višeslojnosti nekoga prostora. Posebice je zanimljivo kad se na istom groblju nađu dva natpisa pisana različitim pismima, kao ovdje na Biloševici. Natpis pisan latinicom na starom križu svjedoči o drugom važnom segmentu hrvatske pismenosti i kulture ; latiničnom, kao i o povijesti i slojevitosti ovog svetog mjesta u kome su stoljećima ukopavani naši preci, iako su se smjenjivale vlasti i pisma, narod je ustrajao u svojoj vjeri i običajima i na taj način preživio.
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Strucna
Znanstvena područja:
Povijest
Upisao u CROSBI: Marinka Šimić (marinka.simic@stin.hr), 6. Ruj. 2017. u 07:44 sati



  Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4