hrvatski

Povezanost motiva za vježbanje i tjelesne (ne)aktivnosti studenata Zdravstvenog veleučilišta

Uvod. Tjelesna aktivnost (TA) jedna je od osnovnih ljudskih funkcija i najvažnijih zdravstvenih odrednica povezanih s načinom života. Utjecaj na razinu TA trebao bi biti prioritet javnog zdravstva, a poznavanje i razumijevanje individualnih varijabli (sociodemografskih, psiholoških, kognitivnih i emocionalnih), zajedno sa socijalnim, kulturalnim i okolinskim faktorima koji potencijalno utječu na TA, temelj je razvijanja uspješnih intervencija. Rezultati istraživanja uvjerljivo pokazuju da tjelesna neaktivnost predstavlja ozbiljnu opasnost za zdravlje, funkcionalnu sposobnost i kvalitetu života, a istraživanja provedena na populaciji hrvatskih studenata također ukazuju na niski stupanj TA. Cilj je ovog rada ispitati postoji li, i kakva je, povezanost različitih vrsta motiva za vježbanje studenata Zdravstvenog veleučilišta na razinu tjelesne aktivnosti u slobodno vrijeme, kao i na razinu tjelesne neaktivnosti izražene u prosječnom broju sati u tjednu provedenih u sjedećem položaju. Metoda. Ispitano je 130 studenata (109 ženskog spola, 21 muškog) Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu, prosječne dobi 20, 51 godina. Sklop upitnika se sastojao od hrvatske verzije upitnika International Physical Activity Questionnaire (IPAQ, dugačka forma ; Pedišić i sur, 2011) kreiranog za ispitivanja TA odraslih osoba te hrvatske verzije upitnika EMI-2 (Markland and Ingledew, 1997 ; Vlašić i sur, 2002) koji se sastoji od 51 čestice koje čine četrnaest mogućih motiva za vježbanje. Sukladno preporuci autora, faktorizacijom četrnaest motiva dobivena su 3 faktora višeg reda – psihološki, društveni i zdravstveni motivi za vježbanje. Rezultati. Regresijska analiza je pokazala kako se na temelju prediktorskih varijabli (psihološki motivi (izazov, uživanje, revitalizacija, upravljanje stresom, druženje), društveni motivi (natjecanje, društveni pritisak, socijalno priznanje) i zdravstveni motivi (izgled, kontrola težine, prevencija zdravstvenih tegoba, agilnost, zdravlje) za vježbanje) može statistički značajno predvidjeti ukupna TA u slobodno vrijeme izražena u MET-min/tjedan (R=0, 42 ; R2=0, 17 ; p<0, 01) pri čemu su se psihološki i društveni motivi pokazali kao značajni prediktori. Također, regresijska analiza je pokazala kako se na temelju istih prediktorskih varijabli može statistički značajno predvidjeti i vrijeme provedeno u sjedećem položaju (R=0, 37 ; R2=0, 14 ; p<0, 01), pri čemu su se jedino psihološki motivi pokazali kao značajan negativan prediktor. Rasprava. Iz rezultata je vidljivo kako studenti koji su prvenstveno motivirani za vježbanje psihološkim motivima poput uživanja ili izazova će se najviše baviti TA te ujedno najmanje vremena provesti u sedentarnom položaju dok zdravstveni motivi ne predviđaju tjelesnu (ne)aktivnost što je i očekivano za studentsku populaciju. Zaključak. Studenti Zdravstvenog veleučilišta se više bave tjelesnom aktivnošću u slobodno vrijeme ukoliko im ona predstavlja užitak i izazov, od nje se osjećaju dobro te im pomaže da svladaju stres i napetost.

tjelesna aktivnost, motivacija, unaprjeđenje zdravlja

nije evidentirano