hrvatski

Spolne razlike u motivima za vježbanje, lokusu uzročnosti za vježbanje te ciljnoj orijentaciji za tjelesnu aktivnost studenata Sveučilišta u Zagrebu

Uvod. Tjelesna aktivnost (TA) jedna je od osnovnih ljudskih funkcija i najvažnijih zdravstvenih odrednica povezanih s načinom života. Utjecaj na razinu TA trebao bi biti prioritet javnog zdravstva, a poznavanje i razumijevanje individualnih varijabli (sociodemografskih, psiholoških, kognitivnih i emocionalnih), zajedno sa socijalnim, kulturalnim i okolinskim faktorima koji potencijalno utječu na TA, temelj je razvijanja uspješnih intervencija. Cilj je ovog rada ispitati postoje li, i u kojem smjeru, spolne razlike studenata Sveučilišta u Zagrebu u motivima za vježbanje, percipiranom lokusu uzročnosti za vježbanje te ciljnoj orijentaciji za tjelesnu aktivnost. Metoda. Ispitano je 511 studenata (284 ženskog spola, 227 muškog) Sveučilišta u Zagrebu, prosječne dobi 19, 65 godina. Sklop upitnika se sastojao od hrvatske verzije upitnika EMI-2 (Markland and Ingledew, 1997 ; Vlašić i sur, 2002) koji se sastoji od 51 čestice koje čine četrnaest mogućih motiva za vježbanje, Skale lokusa uzročnosti vježbanja (The Locus of Causality for Exercise Scale (LCE), Markland i Hardy, 1997), koja se sastoji od 3 čestice koje mjere stupanj osjećaja pojedinca da svojevoljno sudjeluje u tjelesnoj aktivnosti (nasuprot osjećaja da mora iz nekog razloga) te hrvatske verzije Upitnika ciljne orijentacije u sportu (CTEOSQ – Croatian Task and Ego Orientation in Sport Questionnaire ; TEOSQ – Duda i sur., 1995 ; Barić i Horga, 2006) koja sadrži dvije podskale: usmjerenost na zadatak i učenje i usmjerenost na ishod i rezultat, pri čemu su čestice modificirane kako bi bile primjerene procjeni ciljne orijentacije za tjelesnu aktivnost studentske populacije. Rezultati. Analiza razlika je pokazala kako su studenti statistički značajno motiviraniji od studentica skupinom pretežno psiholoških (izazov, uživanje, druženje) i društvenih motiva (natjecanje, društveni pritisak, socijalno priznanje) za vježbanje, kao i motivima za snagom i izdržljivošću, dok su studentice statistički značajno motiviranije skupinom pretežno zdravstvenih motiva (izgled, kontrola težine, prevencija zdravstvenih tegoba, agilnost, zdravlje). Studenti su također iskazali statistički značajno viši lokus uzročnosti za vježbanje kao i značajno višu razinu usmjerenosti na ishod i rezultat tjelesne aktivnosti. Rasprava. Iz rezultata je vidljivo kako postoje spolne razlike studenata Sveučilišta u Zagrebu u motivacijskim čimbenicima za bavljenje tjelesnom aktivnošću, a poznavanje tih razlika je važno u vidu preciznijeg planiranja intervencijskih programa s ciljem aktiviranja studentske, pretežno neaktivne, populacije. Zaključak. Studenti Sveučilišta u Zagrebu su statistički značajno motiviraniji od studentica skupinom psiholoških i društvenih motiva za vježbanje, dok su studentice statistički značajno motiviranije skupinom zdravstvenih motiva. Studenti također iskazuju viši lokus uzročnosti za vježbanje kao i višu razinu usmjerenosti na ishod i rezultat tjelesne aktivnosti.

tjelesna aktivnost, motivacija, studentska populacija

nije evidentirano