crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 918023

Zbornik radova

Autori: Mikulić, Borislav
Naslov: Normativni logos i 'majčinska' ugoda akademije: o psihoanalizi i empatiji na sveučilištu
( Normative Logos and 'Motherly' Comfort of Academia: On Psychoanalysis and Empathy at University )
Izvornik:
Skup: Estetika, filozofija umjetnosti i kulture, feminizam.Simpozij u čast profesorici Nadeždi Čačinovič
Mjesto i datum: Zagreb, Hrvatska, 29-30. 09. 2017.
Ključne riječi: poučavanje psihoanalize, sveučilište, komercijalizam, odnos nastavnici-studenti, empatija, neutralnost, prijenos
( teaching psychoanalysis, university, commercialism, teacher-student relationship, empathy, neutrality, transference )
Sažetak:
Prilog preispituje novije tvrdnje nekih stručnjaka (npr. C. Yates) da poučavanje psihoanalize u akademskom kontekstu humanističkih i društvenih znanosti ima autorefleksivni karakter, omekšava rigidni akademizam te da ima humanizirajući učinak na osobne odnose nastavnika i studenata — poučavanje psihoanalize pruža studentima ugodnu “majčinsku” okolinu, osposobljava ih za traženje puteva mišljenja s onu stranu "normativnih oblika logosa” i za samostalno iskušavanje drugačijih modusa identiteta od vladajućeg koncepta sopstva i subjektivnosti. Time studij psihoanalize stavlja akademsku okolinu u oštru suprotnost s dominantnim načelima korisnosti, tržišne kompeticije i komercijalne vrijednosti sveučilišnih studija. Različito od takve konfrontacije između navodno maskulinog, normativnog logosa i nove, navodno feminine osjećajnosti u sveučilišnoj okolini, rad na primjeru filozofije argumentira za unutrašnji odnos psihoanalize i humanistike koji izbjegava normativne modele njihova uzajamnog znanstvenog opredmećivanja i diskurzivne patronizacije. Analogno Freudovoj “filozofikaciji” psihoanalize pod imenom metapsihologije, neopredmećujuća primjena psihoanalize na filozofiju mogla bi se zamisliti kao psihoanalitički informirano “samočitanje” filozofije kao diskursa unutar priznatih modusa racionalnosti, a ne nužno izvan njih. Njegov cilj nije preokretanje ranih i još uvijek istrajavajućih kritika psihoanalize kod filozofa poput Wittgensteina ili Poppera u psihoanalitičko preispitivanje pojedinih filozofema, doktrinâ ili filozofskih osoba, kako je uvriježeno i među psihoanalitičarima i samim filozofima (npr. L. Feuer, S. Žižek). Cilje je više da se iznutra—iz autorefleksivne naravi samog mišljenja—razvije sposobnost filozofije za genetičku autoanalizu bez napuštanja praksâ racionalnosti poput spoznaje, komunikacije i načela istinitosti. Takvo psihoanalitičko samočitanje filozofije pokušat ću egzemplificirati na nekoliko odabranih slučajeva motiva iskrenosti (ili “subjektivne istinitosti”), koji se javlja uz emblematske figure arhajske indijske, klasične grčke te suvremene filozofije kao što su Satyakāma, Sokrat i Wittgenstein.
Vrsta sudjelovanja: Pozvano
Vrsta prezentacije u zborniku: Cjeloviti rad (više od 1500 riječi)
Vrsta recenzije: Domaća recenzija
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Znanstveni
Znanstvena područja:
Psihologija,Pedagogija,Filozofija
URL Internet adrese: http://www.ffzg.unizg.hr/filoz/wp-content/uploads/2017/12/Mikulic_Logos-i-ugoda-akademije.pdf
Upisao u CROSBI: Borislav Mikulić (bmikulic@ffzg.hr), 11. Sij. 2018. u 15:49 sati
Napomene:
Summary The paper scrutinizes the claim, raised recently by some scholars (e.g. C. Yates), that teaching psychoanalysis in the academic realm of human and social sciences is self- reflective in character, 'softens' the academicism, and humanizes personal relations between professors and students: teaching psychoanalysis provides a “maternal” or “holding” environment enabling students to search for ways of thinking beyond normative forms of logos and to individually try out other modes of personal identity than the prevailing concepts of Self and subjectivity. By that, the study of psychoanalysis brings the whole academic environment in a sharp contrast to currently dominant principles of usefulness, market competition, and commercial value of higher education. Differently from such a confrontation between the supposedly masculine, normative logos and a new, supposedly feminine sensitivity in higher education, the paper argues—taking philosophy as an instance—for a rapport between psychoanalysis and the humanities that could avoid normative models of their mutual scientific objectification or discursive patronizing. Similar to Freud’s ‘philosophication’ of psychoanalysis under the label of ‘meta-psychology’, a non-objectifying application of psychoanalysis upon philosophy could be seen as a psychoanalytically informed self-reading of philosophy as discourse within—and not necessarily beyond— acknowledged modes of rationality such as cognition, communication, and truth commitment. Its primary aim is not to reverse the early and still persistent critiques of psychoanalysis by philosophers like Wittgenstein or Popper into a psychoanalytical scrutinization of individual philosophical ideas, doctrines or persons, as has often been the case in psychoanalytic approach to philosophy (e.g. L. Feuer, S. Žižek). Rather, its goal is to enable philosophy— from within the self-reflexive nature of thought—for a genetic self-analysis within standard practices of rationality. I will exemplify this idea of philosophy's psychoanalytic self- reading on a few instances of the motif of sincerity (or 'subjective truthfulness’), recurring with emblematic figures from the archaic Indian, classical Greek, and contemporary philosophies like Satyakāma, Socrates, and Wittgenstein.



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4