hrvatski

Sročnost višečlanih subjekata s predikatom: raščlamba hrvatskoga crkvenoslavenskoga korpusa

Bogatstvo slavenskih gramatičkih kategorija i njihovo prožimanje do izražaja posebno dolaze u sročnosti višečlanoga subjekta (združenih subjekata) s pre di ka tom. Pridodaju li se tomu uvjeti takve sročnosti, a u slavenskim su jezicima to red riječi i semantička živost, mogu se očekivati raznoliki sročnosti obrasci, koji će dije lom ovisiti i o konkretnom kontekstu kao i o govorniku. U ovom se radu sroč nost višečlanoga subjekta s predikatom istražuje na korpusu srednjo vje kov nih gla golj skih tekstova pisanih hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom. Grama tičke kate go rije na kojima se očituje sročnost višečlanoga subjekta i predikata u zada nom su kor pusu broj, rod i lice. Raščlamba uključuje subjekte povezane sa stav nim i nesa stav nim veznicima kao i subjekte povezane gradacijskom struk tu rom (sa zna če njem ‛ne samo . . . nego i’). Osim toga, raščlanjuju se i komitativne i uza jam ne imen ske skupine. Istraživanje otkriva kako se u raščlanjenim pri mje rima ostvaruje sintaktička sročnost (sročnost predikata s jednim subjektom) ili seman tička sročnost (sročnost predikata sa svim subjektima). Sintaktička sroč nost može biti kontaktna (sročnost predikata s najbližim subjektom) ili udaljena (sročnost pre dikata s udaljenim sub jek tom). Semantička se pak sročnost u za da no me korpusu ostvaruje uglavnom u skladu s tzv. pra vilima za razlučivanje, ko je je za slavenske jezike utvrdio G. G. Cor bett. No istraživanje je po kazalo da je potrebna revizija pravila razlučivanja ka tegorije broja i to zbog dvojine, koja, iako odsutna iz većine suvremenih sla ven skih jezika, upravo u povijesnim sla ven skim jezicima pokazuje puninu svoga identiteta, koji se očituje i u sročnosti.

višečlani subjekt, predikat, sročnost, hrvatski crkvenoslavenski, pravila za razlučivanje

nije evidentirano