crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 938172

Knjiga

Autori: Prijatelj Pavičić, Ivana
Naslov: Schiavoni. Umjetnici, nacija, ideologija
( Schiavoni. Artists, Nation, Ideology )
Vrsta knjige: monografija
Formalni urednik/ci: Strpić, Ognjen
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk
Grad: Zagreb
Godina: 2018
Stranica: 365
ISBN: 978-953-222-813-7
Ključne riječi: umjetnici Schiavoni, Giulio Clovio, Andrea Meldola, Federico Benković, ideologija, Giorgio Vasari, Ivan Kukuljević Sakcinski, Artur Schneider, Angjeo Uvodić, Miroslav Krleža, Cvito Fisković, Kruno Prijatelj
( artists called Schiavoni, Giulio Clovio, Andrea Meldola, Federico Benkovich, ideology, Giorgio Vasari, Ivan Kukuljević Sakcinski, Artur Schneider, Angjeo Uvodić, Miroslav Krleža, Cvito Fisković, Kruno Prijatelj )
Sažetak:
Naziv Schiavoni bio je čest naziv za pripadnike etničke zajednice (Hrvate, južne Slavene) koji su obitavali na području Apeninskoga poluotoka, turskog te habsburškog carstva. U historiografiji su pojmovi Schiavoni i Dalmati bili razmatrani kao etnolingvistički pojmovi, nacionalni kvalifikativi i kao regionalne identitetske oznake. Naziv Schiavoni/Dalmati nosili su i mnogobrojni umjetnici koji su pripadali ovoj zajednici, a proslavili su se van granica svojega zavičaja u razdoblju od 15. do 19. stoljeća, poput dvojice ranorenesansnih umjetnika, slikara Jurja Ćulinovića (Giorgio Schiavone, 1433/36. – 1504.), kipara Niccole dell'Arca (Nicolò Schiavone, 1435/40. – 1494.) ili poput baroknog slikara Federika Benkovića (Venecija, 1677. - Gorica/Gorizia, 1753.). Od XV. stoljeća do danas u historiografiji posvećenoj slavnim likovnim umjetnicima porijeklom s istočne obale Jadrana nazvanim po etničkoj zajednici Schiavoni često nalazimo na interpretacije njihova umjetničkog izraza ili osobnog karaktera temeljene na ideologemima i stereotipovima o Skjavonima, Hrvatima i Dalmatincima. Riječ je o u historiografiji dobro poznatim stereotipovima o kolektivnoj osobnosti, rasnim društvenim i kulturnim osobinama navedenih nacionalnih/regionalnih zajednica. Knjiga Ivane Prijatelj Pavičić „Schiavoni: umjetnici, nacija, ideologija“ prvo je sustavno istraživanje povijesti imagoloških predodžbi o umjetnicima Schiavonima u historiografiji od vremena rane renesanse do danas. Analizu povijesnih diskursa i narativa o ovim umjetnicima autorica započinje analizom diskursa o umjetnicima Schiavonima u novovjekovnom razdoblju, a nastavlja ga analizom procesa „preslagivanja“ njihovog povijesnog identiteta koji se odvijao pretprošlog stoljeća i danas traje. U osvit devedesetih godina prošlog stoljeća je ulaganje u javnu prezentaciju ovih umjetnika kao najuspješnijih Hrvata u povijesti postalo jednim od ključnih elemenata hrvatske državne kulturne politike. Već tijekom ratnih i prvih poratnih godina prošloga stoljeća slavile su se obljetnice njihova rođenja i smrti na način da su organizirane njihove izložbe i njima posvećeni međunarodni znanstveni skupovi, te otkupljivana njihova djela, za hrvatske državne i muzejske institucije. Primjerice, u proteklih pola stoljeća na londonskim i pariškim aukcijama kupljena su četiri djela minijaturiste Julija Klovića i po jedno kipara Ivana Duknovića i Frane Vranjanina i slikara Andree Meldole. Autorica u knjizi nastoji pokazati u kojoj su mjeri u recepciji umjetnika Schiavona i povijesnim konstrukcijama njihovih političkog i umjetničkog identiteta bile prisutne različite političke ideje od henetizma/venecijanstva i rano-novovjekovnog ilirizma do nacionalnih ideologija i kulturnih nacionalizama, kao što su ideologije dalmatinskoga regionalizma, iredentizma, iliraca i Risorgimenta, devetnaestostoljetnog poimanja nacije, jugoslavenske i talijanske kulturne politike između dva rata, talijanskoga jadranskog imperijalizma te različite jugoslavenske i hrvatske političke ideje aktualne od XIX. stoljeća do naših dana. Likovni umjetnici zvani Schiavoni prepoznati su kao jedan od snažnih znakova nacionalnog kulturnog identiteta u doba Ilirskog pokreta kada su ih kao dio političkog imaginarija koristili u svojoj identitetskoj borbi dvije međusobno suprotstavljene političke opcije, dalmatinski autonomisti i hrvatski integralisti. Čitateljima će biti zanimljiv podatak da je Ivan Kukuljević Sakcinski 1858. godine među jugoslavenske umjetnike ubrojio careve Dioklecijana i Justinijana! Među jugoslavenske je umjetnike uvrstio čak svetog Jeronima, legendarnog neimara Radu, ali i mnogo njemačkih i talijanskih srednjevjekovnih i novovjekovnih umjetnika čija su djela bila zastupljena na prostorima na kojima su tada živjeli južni Slaveni, poput njemačkog graditelja Hansa Albertala, ili venecijanskog slikara Vittorea Carpaccia. Slijedi razdoblje kada u raspravu oko pitanja pripadnosti umjetnika Schiavona ulaze znanstvenici koji su po ideologiji bili hrvatski narodnjaci, jugoslavenski integralisti i dalmatinski iredentisti. U prvim desetljećima XX. stoljeća (osobito neposredno prije i nakon Rapalskog ugovora) njima se bave i dalmatinski iredentisti (poput Alessandra Dudana i Giuseppea Prage) i perjanice nacionalne povijesti umjetnosti poput Ljube Karamana i Artura Schneidera, koji su kao znanstvenici započeli karijeru u vrijeme dok su Ivan Meštrović, Ante Trumbić i Frane Supilo nastojali riješiti pitanje državnosti spajanjem Hrvata sa ostalim južnoslavenskim narodima. To je vrijeme kada se znanost o ovim umjetnicima intenzivno bavila pitanjima poput „našeg narodnog izraza“, ili - „umjetničke volje“. Pitanja su to koja kulminiraju uoči Drugog svjetskog rata. Godine 1940. Karamanov slovenski kolega France Stele (Umetnost v Primorju) iznosi hipotezu kako se u pograničnom području između Alpa, Ligurskog i Kvarnerskog zaljeva suočavaju „oblikovna racionalna likovna volja Mediterana sa starim kulturnim tradicijama i iracionalna umjetnost Sjevera, čiji su nosioci mladi barbarski stanovnici kojima je najčešće mediteranska kultura bila nedostižan cilj“. Neposredno po završetku Drugoga svjetskog rata u povijesti umjetnosti istočne obale Jadrana, kao odraz (post)kolonijalizma, i dalje je ključna tema/pitanje "našeg", "domaćeg" iliti "narodnog" izraza. Nacionalni bardovi onodobne hrvatske povijesti umjetnosti veličaju vitalitet i snagu domaćeg umjetnika i narodnog (kolektivnog) umjetničkog genija. Bila je to kulturna, znanstvena i socijalna misija povjesničara umjetnosti oko 1950. kada se na Drugom kongresu književnika Jugoslavije 26. XII. 1949. u Zagrebu umjetnicima Schiavonima bavi Miroslav Krleža. Interpretacije stare dalmatinske umjetnosti kao umjetnosti subbalkanskog prostora, u vrijeme kada je Balkan bio shvaćen kao međuzona između Zapada i Istoka, bile su odraz tadašnjega jugoslavenskog političkog pozicioniranja između Istoka i Zapada. Ivana Prijatelj Pavičić pokazuje kako se (u skladu s promjenama društvenog sustava vrijednosti i ideologije), unutar skupine umjetnika Schiavona uz „elitističke“ umjetnike poput Julija Klovića i Frane Vranjanina, koji su radili za vladare i pape, počelo veličati umjetničke doprinose mnogobrojnih obrtnika, poput klesara, drvodjelaca, tesara ili staklara porijeklom s istočne obale Jadrana, koji su nekoć zarađivali za život radeći u venecijanskom arsenalu ili u muranskoj manufakturi stakla. Pišući o povijesti recepcije umjetnika Schiavona, autorica ujedno ispreda napetu priču o tome kako je tekla povijest formiranja kanona i metanaracije u hrvatskoj povijesti umjetnosti i kulturi tijekom XX. stoljeća. Kada su opsesivne teme hrvatske povijesti umjetnosti XX. stoljeća bile odnos umjetnosti i vlasti, ograničenost ili pak sloboda stvaranja domaće sredine, determinizam umjetnosti koji proizlazi iz socijalnog, kolektivnog i prostornog supstrata. Tijekom 2000.-tih obnavlja se i interes za pitanja njihovoga europskog, mediteranskog i hrvatskog, regionalnog, simboličkog i umjetničkog identiteta. Vremenski se razdoblje kada se hrvatska povijest umjetnosti počinje kritički baviti istraživanjem odraza povijesnih etničkih karakterizacija i stereotipizacija u historiografiji posvećenoj umjetnicima Schiavonima poklopilo s razvojem imagološke analize u suvremenoj teoriji književnosti i kulturalnih studija i s modom istraživanja povijesti pojedinih političkih ideologema i historiografskih narativa. Identitet je, kažu, najdraža tema poststrukturalizma, posebice skupni identiteti. U skladu sa aktualnim mentalnim mapiranjem Europe formiranjem novih narativa europskih identiteta intenzivno se bave i hrvatski povjesničari književnosti, povjesničari i povjesničari umjetnosti. Postalo je pomodnim otkrivanje i dekonstruiranje ideoloških narativa u znanstvenim tekstovima iz povijesti umjetnosti, istraživanje kako su tzv. Drugi gledali na hrvatsku likovnu umjetnost, kao i istraživanje narativa o tzv. nacionalnoj umjetnosti u nacionalnoj povijesno umjetničkoj historiografiji. Pitanje je jesu li, i ako jesu, u kojoj su mjeri nacija iz koje su potekli, sredina i trenutak u kojima su djelovali odredili umjetnički stil i sudbinu tih naših proslavljenih emigranata? Pokušavajući odgovoriti na spomenuta pitanja, autorica piše o utjecaju Herderovih i Kollárovih slavenofilskih teorija na Ivana Kukuljevića Sakcinskog, utjecaju tainovskih determinističkih teorija o utjecaju rase i podneblja na narativ o narodnom izrazu kod Ljube Babića ili narativ o utjecaju domaće sredine u tekstovima Cvita Fiskovića. Ivana Prijatelj Pavičić prisjeća nas kako je uoči Prvog svjetskog rata Matoš kao likovni kritičar nerijetko tumačio značajke umjetničkih djela biografskim činjenicama i rasno- nacionalnim obilježjima. Matoš tako piše o prirodnoj sklonosti Slovenaca slikarstvu „zbog lirskog instinkta“, a Hrvata kiparstvu „zbog (njihove) epske prirode“. Oličava li u predvečerje sarajevskog atentata Ivan Meštrović tadašnju „epsku“ prirodu hrvatskog kiparstva? „Glasnik kosovske osvete“ (kako je Ivana Meštrovića, možda posljednjeg našeg „Schiavona“, nazvao Miroslav Krleža 1964. godine), „seljak koji je odustao od ovaca i motike“, odbacuje dekadentnu Europu podržavajući folklorni mit i narodni izraz u umjetnosti. Godine 1911. kada je Meštrović izlagao na venecijanskom Biennaleu u srpskom paviljonu Dimitrije Mitrinović naglašava kako Srbi nisu „dosada bili posve bez kulturne djelatnosti“ pozivajući se na Francesca Lauranu i Andriju Medulića kao nacionalne „veličine u povijesti umjetnosti“. Matoš nije doživio Prvi svjetski rat kada su se u člancima i knjigama talijanskih povjesničara umjetnosti koji su prisezali na dalmatinsku umjetnost počele javljati rasne teorije o Slavenima. Da bi objasnila zašto je i koliko dugo Andrea Meldola bio dokaz venecijanstva/talijanstva Dalmacije autorica čitatelje znanstvenim vremeplovom vraća u vrijeme dok je Andrea Meldola bio živ. Bez dobrog poznavanja predodžbi o Schiavonima u talijanskoj humanističkoj historiografiji ne možemo shvatiti ni njihovu onodobnu samoidentifikaciju. Primjerice, autorica pokazuje kako se bez uvida u onodobne imagološke predodžbe ne može odgovoriti na pitanje da li se Julije Klović potpisivao kao Makedonac jer je time želio aludirati na svoju umjetničku i rodnu povezanost sa zemljom odakle je potjecao najslavniji ratnik svih vremena, Aleksandar Makedonski, ili je doista njegov otac bio rodom iz Makedonije? U razdoblju od XVI. do XVIII. st. talijanske, venecijanske, habsburške historiografske reprezentacije istočne obale Jadrana i Dalmacije uz pseudoetničke identitetske konstrukte temeljene na humanističkim teorijama o porijeklu Ilira ili Slavena, očitovale su često i različite imperijalne i vojnostrateške i političke ideje. Venecijanski slikar i historiograf Carlo Ridolfi u knjizi „Le Maraviglie dell'arte ovvero le vite degli illustri pittori veneti e dello stato“ 1660. u poglavlju o Andriji Meldoli (po kojem će Društvo hrvatskih umjetnika 1908. godine biti prozvano – Medulić!) nalazi u njegovom specifičnom likovnom izrazu odraz instinkta njegove nacije (istinto della sua nazione). Pored istraživanja oblikovanja njihovih političkih identiteta u historiografiji istraživačima povijesnosti proizvodnje identiteta Schiavona zanimljivo je i istraživanje mijena njihovih stilističkih identiteta kroz povijest, kroz koje se također – kako pokazuje autorica -ogledala ideologija. Ivana Prijatelj Pavičić donosi u knjizi sveobuhvatan pregled povijesti predstavljanja njihovih fizičkih i psihičkih identiteta u povijesti umjetnosti, kako u njihovim biografijama tako i u njihovim autoportretima i portretima. Tijekom XVII. stoljeća započet je proces formiranja njihovih socijalnih identiteta kroz njihove fikcionalne likove, nastavljen tijekom XIX. i XX. stoljeća u povijesti umjetnosti. Priča venecijanskog historiografa i slikara Carla Ridolfija iz 1660. godine o tegobnom uspinjanju u karijeri Andree Meldole („povero Andrea“) koju će književno razraditi 1932. godine splitski književnik Angjeo Uvodić, provlači se i dan danas kroz historiografiju. Autorica upozorava kako predstavljanje fizičkih i psihičkih identiteta nekih od ovih slavnih umjetnika često nema veze s njihovim sačuvanim portretima i autoportretima. Primjerice, u finalnoj godini posljednjeg rata na ovim prostorima akademik Cvito Fisković se u tekstovima o dalmatinskim umjetnicima koji su tijekom XV. i XVI. st. djelovali na susjednoj obali Jadrana (problematizirajući položaj Dalmacije unutar Mediterana) bavi i njihovim socio-psihološkim strukturama i kulturološkim odrednicama, koje po njegovom mišljenju stoljećima određuju dalmatinske umjetnike i obrtnike. Bio je mišljenja da su dalmatinski umjetnici stoljećima pokazivali otvorenost, kozmopolitizam, poduzetnički duh i kulturnu rafiniranost. Prema njemu, navedene karakterne osobine dalmatinskih umjetnika su pokazatelj njihova mediteranskog identiteta, kao što je njihovo umjetničko djelovanje bilo pokazateljem hrvatske pripadnosti mediteranskom krugu. Ratne 1992. godine akademik Ivan Supek, pokrećući izdavački projekt „Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost“, kazao: „Malo je koji narod bio tako otvoren prema svijetu kao Hrvati, a ipak je često napuštan u najtežim časovima, morao dokazivati svoje puno evropsko pripadništvo.“ Krajem 2012., kada Hrvatska ulazi u Europsku uniju, bila je organizirana velebna izložba jedinog Schiavona koji se potpisivao kao Croata, Julija Klovića („Julije Klović, najveći minijaturist renesanse“) koja je zadivila kulturnu javnost brojem posuđenih originala i raskošnim postavom. U knjizi Ivane Prijatelj Pavičić posebna je pažnja posvećena spomenicima podignutim u čast umjetnicima Schiavonima od XIX. stoljeća (tako detaljno razrađuje primjere sa zagrebačkog Zrinjevca) do danas. Primjerice, u jednom od poglavlja istražuje kako je u posljednjih 25 godina državotvorna ideja bila kanalizirana kroz podizanje spomenika zaslužnim povijesnim ličnostima od Domagojevih strijelaca, kralja Petra Svačića i Marka Marulića do spomenika trojici umjetnika Schiavona (dvojici Vranjanina i Meduliću) u parku ispred zadarske crkve Gospe od Kaštela. Kanalizirala se i kroz preimenovanje Muzejsko-galerijskog prostora na Gornjem gradu u Klovićeve dvore 1996. godine. Mada su se mijenjale političke stranke na vlasti, hrvatsko je Ministarstvo kulture kontinuirano kroz kulturnu politiku novčano snažno podupiralo istraživanje i prezentaciju umjetnika Schiavona. Umjetnici Schiavoni su u brojnim povijesnim trenucima služili veličanju snage naroda, odnosno zemlje iz koje su potekli (pri tome se naziv države samo tijekom XX. stoljeća nekoliko puta promijenio). Kritička fortuna o umjetnicima zvanim Schiavoni oduvijek je bila ogledalo mijena ideoloških paradigmi, modela povjesničarskih tumačenja i ideologema, stereotipova i rasnih teorija o Schiavonima, južnim Slavenima, Hrvatima, Dalmatincima i Morlacima. Često je konstrukcija njihovih identiteta bila ogledalo historiografskih mitova o narodnosnoj samosvojnosti i povijesnom prostoru uz koje su bili povezivani pojedini ideologemi i stereotipovi. Riječ je imagološkom zrcalu u kojem se kroz višestruke konstrukte identiteta naših proslavljenih emigranata otkrivaju geografske, ideološke i kulturne slike o „nama“ samima. Terry Eagleton 2002. piše kako je kultura ideja o Drugome, čak i ako je pripisujemo sebi. Kultura identiteta uvijek je bila nastavak politike drugim sredstvima. Proteklih dvadeset i osam godina kada se u traganju za vlastitim porijeklom i identitetom često pozivalo na zajedničke korijene s Europom, umjetnici Schiavoni su bili „in“. Od vremena Ilirskog pokreta na ovim su prostorima kao snažan znak nacionalnog identiteta, kao neupitni velikani unutar svjetske i hrvatske povijesti umjetnosti bez prestanka, neovisno o povijesnoj i političkoj konstelaciji, „u modi“. Pri tome se mijenjala njihova karakterizacija, redefinirali njihovi nacionalni karakteri i umjetnički identiteti, upravo onim tempom kako se tijekom proteklih stoljeća mijenjala karakterizacija južnih Slavena i Hrvata, i konstrukcija njihovih identiteta.
Projekt / tema: 244-2440820-0794
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Znanstvena
Znanstvena područja:
Povijest umjetnosti
Upisao u CROSBI: Ivana Prijatelj-Pavičić (prijatelj@ffst.hr), 15. Svi. 2018. u 07:51 sati



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4