hrvatski

Posljedice seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu

Seksualno zlostavljanje je najokrutniji oblik kršenja prava djeteta na zdravlje i zaštitu. Djeca, ali i odrasle žrtve zlostavljanja mogu pokazivati jako malo simptomatologije, dok neki imaju širok raspon negativnih posljedica koje direktno povezuju s doživljenom traumom. Prema DSM-u, posljedice zlostavljanja mogli bi svrstati u kategoriju PTSP-a, ali samo kod otprilike 36% djece i oko 10% odraslih žrtava dječjeg zlostavljanja (Klipatrick, 1987). No, ima simptoma koji se ne uklapaju u kliničku sliku PTSP-a, kao što su primjerice osjećaj stida (internalizacija društvenih prosudbi koja vodi ka gađenju prema samom sebi i negativnim emocijama). Dijete može doživljaj zlostavljanja eksternalizirati ili internalizirati. Internalizirana reakcija: bol se drži za sebe, dijete se povlači u sebe, postaje pasivno i rezignirano, gnjev usmjerava na sebe pa je moguća autodestruktivnost i samoozljeđivanje, postoji opasnost od razvoja poremećaja prehrane ili zloporabe tvari, u odrasloj dobi pate od ozbiljnih poremećaja. Eksternalizirana reakcija: djeca se okreću prema okolini, postaju pretjerano uzbuđena, naprasna, agresivna i sklona nasilju. Razvijaju probleme u interpersonalnim odnosima, zbog negativne slike o sebi razvijaju lažnu osobnost koja je ponosna, grandiozna i samouvjerena. Svojim bestidnim i agresivnim ponašanjem se štite i ustvari postaju zlostavljači. Osjećaji nesposobnosti, beskorisnosti i bezvrijednosti u odrasloj dobi vode ka perfekcionizmu, aroganciji i narcizmu. Najviše pozornosti u terapijskom radu posvećuje se tretiranju simptoma PTSP-a. Cohen (2003) navodi kako je u tome najuspješnija KBT terapija, i to kod djece s izraženim simptomima. Ramchandani i Jones (2003) ukazuju da je učinkovita i kod liječenja posljedica zlostavljanja jer reducira simptome PTSP-a, depresije i problema s ponašanjem. Od individualnih tehnika koriste se terapije crtanjem, terapije igrom, plesom, glumom i slično (ekspresivne tehnike). Grupna terapija pomaže djeci da uvide kako nisu jedini kojima se to događa, nisu izolirani, netko ih razumije. Obiteljska terapija je također blagotvorna, jer trauma mijenja život cijele obitelji. Podrška je potrebna i roditeljima koji su gnjevni, zbunjeni, žalosni itd. Neka zlostavljana djeca razviju ranjivost na spolno nasilje. Ako usto tijekom adolescencije ne razviju bliske odnose, samopouzdanje, empatiju, društvene vrijednosti i emocionalnu inteligenciju, postoji opasnost da i sama postanu seksualni delikventi. Psihijatrija to tumači nemogućnošću da se razdvoje seksualni i agresivni nagoni. Budući da je zbog traume slika spolnog čina iskrivljena, spolni odnos postaje sredstvo smanjenja napetosti i dokazivanja moći, umjesto da budu način povezivanja s drugom značajnom osobom. Žrtve zlostavljanja u odrasloj dobi mogu razviti nezrele i neprikladne veze, seksualnim činom reguliraju vlastite emocije i raspoloženje. Kako se traumatično iskustvo ugrađuje u ličnost, postoji opasnost od razvijanja sadističkih seksualnih preferencija, opravdavanja vlastitog ponašanja i u konačnici prijenosa zlostavljanja. Prevalencija zlostavljanja djece nije zanemariva, primjerice, u Hrvatskoj neki podaci pokazuju kako je oko 25% ženske i 16% muške djece doživjelo neki vid seksualnog zlostavljanja (Vranić i sur., 2002), odnosno oko 16% mladih (Buljan Flander, 2001). Ako se ta vrsta zlostavljanja preklapa s drugim traumama, zanemarivanjem ili nebrigom, posljedice su gore. Najjača se trauma javlja kada je dijete u bliskom odnosu sa zlostavljačem ( a takvih je oko 80% slučajeva), ako je zlostavljanje često i dugotrajno te ako je praćeno nasiljem (Groth i Birnbaum, 1978).

seksualno zlostavljanje, djeca

nije evidentirano