hrvatski

Leksičko-semantički odnosi u hrvatskom jeziku iz dijakronijske perspektive

Istraživanje međuleksemskih semantičkih odnosa u hrvatskom jeziku provedeno je na primjerima uglavnom iz starijih hrvatskih dvojezičnih i višejezičnih rječnika, ali i iz književnih djela. U kroatistici su često navođeni primjeri sinonimnih nizova čiji članovi pripadaju ili raznim dijalektima ili raznim vremenskim odsječcima, ali nije bilo postavljano teorijsko pitanje je li u svim slučajevima zaista riječ o sinonimima, ili su u pitanju druge vrste leksičko-semantičkih odnosa ili pak uopće nema nikakvih semantičkih veza među leksemima. Ovim je radom otvoreno nekoliko teorijskih pitanja kao preduvjet sustavnijim povijesnim leksikološkim istraživanjima. Postavljeni su kriteriji kao preduvjeti za leksičko-semantičke odnose: a) isti leksičko-gramatički razred, b) isti idiom, c) isti vremenski presjek leksičkoga razvoja. O svakom je od njih bilo riječi da se vidi vrijedi li isti kriteriji za dijakroniju i za sinkroniju. Najviše je pažnje posvećeno sinonimiji kao glavnomu obilježju povijesti hrvatskoga književnoga jezika, odnosno primjerima leksičkih nizova koji referiraju na isti referent. Budući da se o paronimiji nije pisalo ni sa sinkronijskoga, a kamoli s dijakronijskoga stajališta, prikazan je na jednom primjeru desinonimizacije razvoj paronimijskih odnosa, a na kraju su istražene i granice homonimije. Leksički se fond hrvatskoga jezika stoljećima popunjavao na razne načine. U tom živom procesu leksičko-semantički odnosi nisu bili statični, oni su se s vremenom mijenjali. Ovaj rad prikazuje dio te dinamičnosti.

hrvatski jezik, leksikologija, sinonimija, paronimija, homonimija

Rad je preveden na ruski i u istoj je knjizi objavljen pod naslovom: Leksiko-semantičeskie svjazi v horvatskom jazyke v diahroničeskoj perspektive, str. 846-875.