hrvatski

Vitko nad stoljećima, natpis s Barevišta kraj Širokoga Brijega

Groblje Barevište sa svojih trinaest nadgrobnih spomenika, jedno je od najljepših srednjovjekovnih grobalja u okolici Širokoga Brijega. Najljepši i najbogatije urešen spomenik u obliku sljemenjaka s podnožjem na kojemu je natpis a se leži vitko na svomь plemenitomь odnesen je u Sarajevo šezdesetih godina prošloga stoljeća i danas se nalazi ispred Zemaljskoga muzeja. Kamen je vrlo dobro klesan, izuzev krovnoga dijela, koji je od bočnih strana odvojen plastičnim pletenim užetom. Svi ukrasi i figuralni prikazi izvedeni su u plitkom reljefu. Oko čitava sljemenjaka prepleće se ukras s trolisnom lozicom što je karakteristično za romaničke ukrase iz Dalmacije. U zabatu, na istočnoj, užoj strani smješten je krug od pletenoga užeta ispunjen rozetom s kružićem i točkicama. Na stećku su izrađena tri figuralna ukrasa: muška figura, kolo i lov na jelene. • Muška figura. Muška figura kojoj je desna ruka podbočena, a lijeva uzdignuta s ispruženim prstima uklesana je ispod rozete i ukrasne vrpce. Ta figura podsjeća na slične s Radimlje u Stocu. Obično je to slika pokojnika kako je izgledao, a katkad može biti i neki svetački lik. • Lov na jelena. Na sjevernoj široj strani nalazi se prikaz lova na jelene. Lovac jaši na konju ispuštajući koplje prema jelenu, a glava lovca uokvirena je pletenim užetom. Za jelenom trči jedan pas, a dva druga nalaze se iza konja. Prizori lova česti su na stećcima (posebno u Hercegovini) i nalazimo ih na svim područjima osim u istočnoj Bosni. Zajedno s prizorima plesa spadaju u gotičke elemente, tj. utjecaje iz naših primorskih gradova. Najčešći je prikaz lova na jelene, a rjeđe na medvjeda ili vepra. Većina prikaza lova na jelena na stećcima okrenuta je prema zapadu, dok je ovdje prema jugozapadu. Najstariji je prizor lova na stećcima onaj iz Boljuna kraj Stoca na natpisu Taraha Boljunovića iz 1477. godine. Životinje koje zauzimaju značajno mjesto u prikazima na stećcima su jeleni, konji bez jahača i psi. Jeleni se pojavljuju sami ili u skupinama, a u kršćanskoj se ikonografiji jelen uspoređuje s dušom – duša čezne za Bogom kao jelen za šumskim potokom: Kao što košuta žudi za izvor- vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom (Psalam 42, 2). Konji su često prikazani na grobnim spomenicima i pretpostavlja se da oni simboliziraju nosioce duše. Psi su na stećcima najčešće u pratnji lovaca. Na novijim stećcima s Radimlje nema prizora lova pa je moguće da su oni početkom 16. stoljeća izašli iz upotrebe, što je još jedan argument za datiranje Vitkova natpisa u 14/15. stoljeće. • Kolo. Južna, šira strana spomenika ukrašena je prikazom kola s dva muškarca i dvije žene koji drže jedni drugima ruke na ramenima. Žene su obučene u duge haljine, a muškarci su prikazani slično kao i onaj koji stoji samostalno. Kolo je na stećcima niz od triju ili više figura, a može biti žensko, muško i mješovito kolo kao na Vitkovu stećku. Broj plesača varira od dva do dvanaest. Plesači obično plešu spojenih ruku, dok u okolici Širokoga Brijega, Ljubuškoga i Imotskoga neki plesači imaju ruke jedno drugom na ramenu, za što je dobar primjer i Vitkov stećak. • Grafija Na Vitkovu natpisu slova su općenito prilično široka, karakteristična za hrvatsku ćirilicu, a posebice je karakteristično odvojeno pisanje slova K. Starija se slova v (V), ` (Ž) i k (K) mogu smjestiti u 14. stoljeće, dok bi slova t i e bila nešto mlađa, možda s početka 15. stoljeća. • Jezik. Natpis pisan hrvatskom ćirilicom nalazi se na zapadnoj užoj strani stećka, klesan je u tri retka, a ima ukupno sedam riječi i 30 slova. Premda lapidaran, oskudan i slovima i riječima do nas je prenio snažnu poruku srednjovjekovnoga čovjeka i vremena. Natpis je pisan narodnim jezikom s utjecajem crkvenoslavenskoga, tj. književnoga jezika. To se na fonološkoj razini odnosi na pisanje znaka za poluglas (ь) u riječima svomь i plemenitomь što je ostatak tradicijske grafije. Na leksičkoj razini crkvenoslavenski je utjecaj u zamjeničkom obliku, zapravo u frazi a se što znači 'a ovo'. I na drugim natpisima na stećcima među zamjenicama nalazimo arhaične crkvenoslavenske oblike, posebice kod pokazne zamjenice: sь, si, se, sie, sego. Na širokobriješkim je natpisima potvrđen stariji oblik se na Natpisu Vignja Miloševića: a se leži viganь miloševićь. Osim toga, utjecaj starijega književnog jezika očituje se i u frazi na svomь plemenitomь koja svjedoči da je Vitko zajedno sa svojom obitelji bio plemenitaš, slobodan čovjek. Navedena je obavijest, podatak o baštini, česta i na drugim natpisima na stećcima, ponajprije na nedalekom natpisu s Kočerina Vignja Miloševića koji je bio jedan od uglednijih velikaša tog područja. On je na lokalitetu Lipovci najveći i najljepše ornamentiran i jedini s natpisom. Vitko je izvedenica slavenskoga imena Vid, tvorena sufiksom -ko. Na srednjovjekovnim natpisima Bosne i Hercegovine jedina je potvrda toga imena na natpisu s Barevišta. Ime Vitko svjedoči o naslijeđenoj slavenskoj imenskoj baštini, a kasnije je to postalo svetačko ime. Kameni blok predstavlja pokojnika i njegovu veličinu na ovom svijetu, ali ako svojom impozantnošću još uvijek nije ravan uspomeni pokojnika, tu su crteži da taj dojam pojačaju. Zato crteže treba shvatiti ne samo kao poruku da je, primjerice, netko bio kršćanin već da je to bio na uzorit način. Motiv lovca jednako tako, ne pokazuje samo da je pokojnik bio lovac, već i da se isticao među njima.

stećci, hrvatska ćirilica, crkvenoslavenski jezik, Barevište, Vitko

nije evidentirano