hrvatski

»Crkva siromašnih« od pape Ivana XXIII. do pape Franje

Koncilsku ideju »Crkve siromašnih« iznova je stavio u prvi plan papa Franjo već na početku svojega pontifikata. Budući da je nastanak i značenje sintagme »Crkva siromašnih« u Hrvatskoj prilično nepoznat, autor u članku, s jedne strane, donosi pregled nastanka ideje »Crkve siromašnih« i, s druge strane, njezino (ne)prihvaćanje na Drugome vatikanskom koncilu kao i njezin razvoj u Crkvi Latinske Amerike. Autor se u članku ograničava na ideju »Crkve siromašnih« u različitim njezinim oblicima, ne ulazeći temeljitije u problematiku teologije oslobođenja. Članak je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu pod naslovom Nastanak ideje »Crkve siromašnih«: papa Ivan XXIII. i Drugi vatikanski koncil donose se i analiziraju razlozi nastanka same ideje, uloga pape Ivana XXIII., koji ju uvodi u službeni govor Crkve prije Drugoga vatikanskoga koncila, pokušaj primjene na Koncilu preko radne skupine pod nazivom »Crkva siromašnih«, te se istražuje koliko je sadržaj prisutan u koncilskim dokumentima, premda se sam naziv ne spominje. Drugi dio pod naslovom Pokušaj konkretne primjene ideje »Crkve siromašnih« u Latinskoj Americi: velika očekivanja, poteškoće, razočaranja nastoji, više panoramski, prikazati razvoj ideje »Crkve siromašnih« na Zajedničkim zasjedanjima Crkve Latinske Amerike: Medellin – Kolumbija (1968.), Puebla – Meksiko (1979.), Santo Domingo – Dominikanska Republika (1992.) i Aparecida – Brazil (2007.). Proizlazi da se ideja »Crkve siromašnih« na tim zasjedanjima pojavljuje kao misao vodilja, premda sam naziv nije uvijek u središtu, a rasprave i polemike vode se uglavnom oko drugih pojmova. Treći dio rada pod nazivom Poslijekoncilski pape o događanjima u Crkvi Latinske Amerike ukazuje na određene dokumente i djelovanja papa, Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI. kao i pape Franje, koji su povezani s izvornom idejom »Crkve siromašnih«, koja se u poslijekoncilskom vremenu razvijala upravo u Crkvi Latinske Amerike. Premda se ideja »Crkve siromašnih« nije uspjela snažnije profilirati na Drugome vatikanskom koncilu i tako imati veći utjecaj na cijelu poslijekoncilsku Katoličku crkvu, Papa Franjo, kao aktivan sudionik zbivanja u Crkvi Latinske Amerike a sada kao rimski biskup, postaje, s jedne strane, autentičnim tumačem zbivanja u Crkvi Latinske Amerike, a s druge strane, četrdeset i osam godina nakon završetka Drugoga vatikanskog koncila, iznova u prvi plan stavlja definiciju Crkve u kojoj su po uzoru na Isusa u središtu života i djelovanja siromašni i na različite načine nevoljama izloženi ljudi kojima se čini nepravda. Sveti papa Ivan Dobri odvažno je pokrenuo obnovu Crkve ukazujući na njezinu bitnu oznaku kao »Crkve siromašnih«. Papa Bergoglio, koji je u kratkom vremenu svojim riječima, gestama i načinom života osvojio srca suvremenog čovjeka, potiče na daljnju preobrazbu Crkve. I jednom i drugom rimskom biskupu na srcu je »Crkva siromašnih«. Upravo u tom segmentu Drugi vatikanski koncil još je uvijek nedovršen proces i povijesni izazov za Kristovu Crkvu u XXI. stoljeću.

radna skupina »Crkva siromašnih« ; CELAM ; teologija oslobođenja ; preferencijalna opcija za siromašne ; Evangelii gaudium

nije evidentirano