Između 1918. i 1941. u Zagrebu je nastalo dvadesetak primjera planske stanogradnje. U prvoj dekadi stanove za najsiromašniji sloj građana podizala je Gradska općina, koja je svojom centraliziranom, efikasnom politikom uspjela drastično smanjiti monopol koji su nad najamnim stanovima do tada imali privatnici. Otkupljujućii parcelirajući zemljišta za gradilišta (na kojima je izgradnju često prepuštala drugima), kontinuirano brinući o gradskoj infrastrukturi i prometnoj povezanosti pojedinih gradskih dijelova, poticanjem stambene štednje kod činovnika te samom izgradnjom "malih stanova", gradska je uprava uspjela u deset poslijeratnih godina zaustaviti strahovitu stambenu krizu. Gradski građevni odsjek i njegovi namještenici (posebice Ivan Zemljak), pristigli sa školovanja s raznih strana srednje Europe (jer je tek 1919. u Zagrebu osnovana Tehnička visoka škola, do tada je obrazovanje za graditelje bilo srednjoškolsko), ulovili su se u koštac s potpuno novom problematikom. Kolektivna naselja i jeftini stanovi, bili su u tom trenutku zajednički zadatak gradovima čitave Europe, ali su se rješenja morala istovremeno nalaziti u Rotterdamu, Frankfurtu, Beču i Zagrebu. Unatoč nepostojanju jedinstvenog regulatornog plana, u Zagrebu se vodila srazmjerno korisna politika gradskih zemljišta, jer je trebalo uskladiti urbane morfologije i tipologiju građevnog fonda. "Male stanove" općina nudi u nekoliko modela stanovanja, kao što su: čvrsti blokovi ugrađenih najamnih kuća ; kolonije slobodnostojećih najamnih kuća, dvojnih obiteljskih ili kuća u nizu, odnosno ansambli više tipova kuća. Osim gradske uprave, drugi investitori radničkih stambenih naselja u nas su rijetki, tek pokoji industrijalac i državna željeznica.Iako su javne zgrade u sklopu naselja rijetkost, gotovo sva u svojem središtu imaju zajednička unutarnja dvorišta, nerijetko s bazenčićem, pješčanikom, klupama i dječjim igralištem - svojevrsne zelene manifeste ove stanogradnje. Municipalna stanogradnja dvadesetih godina nije stvorila novi građevni stil, ali je poslužila kao poligon za arhitektonsko eksperimentiranje. Najzaslužniji za domete ovih gradnji svakako su namještenici Gradskog građevnog odsjeka, a među njima arhitekt Ivan Zemljak, koji je radost služenja i dužnosti preveo na jezik "novog građenja". Planska stanogradnja međuratnog Zagreba usko je vezana s rješavanjem istog zadatka na širem srednjoeuropskom kulturnom prostoru. Imperativi proklamirani nastupom modernog pokreta u arhitekturii urbanizmu istodobno su bili prisutni na međunarodnim kongresima, u domaćoj periodici i realizacijama, ali se moderna gramatika u primjere socijalnog stanovanja ugrađivala postupno i prirodno.

Povijest umjetnosti