hrvatski

ODGAJATELJ – REFLEKSIVNI PRAKTIČAR I MIJENJANJE ODGOJNO-OBRAZOVNE PRAKSE

S polazišta sociokonstruktivističke teorije, odgojno-obrazovni proces se promatra kao dijalog, interakcija između odgajatelja, djeteta i okruženja. U tom procesu dijete je aktivno, ono konstruira i rekonstruira svoje znanje, na osnovi čega mijenja sebe i okruženje. Osim drugačijeg pogleda na dijete, djetinjstvo i instituciju za rani i predškolski odgoj i obrazovanje, sociokonstruktivistički pristup zahtijeva i znatno složeniju i odgovorniju ulogu odgajatelja, refleksivnog praktičara, aktivnog pojedinca koji istražuje različite mogućnosti za rješenje praktičnih problema. U tom kontekstu do punog izražaja dolazi učenje kao dinamičan i kompleksan proces koji uključuje kreativno mišljenje, procjenu oko izbora odluke i istraživanje. Razvoj takve odgojnoobrazovne prakse zahtijeva odgajatelja osposobljenog za refleksiju i evaluaciju, koji zna kritički razmišljati, osiguravati preduvjete za razvoj svakog pojedinog djeteta te potiče i podržava djecu u procesu učenja. Na uzorku od 238 odgajatelja iz triju županija u Republici Hrvatskoj (Primorsko-goranska, Ličko-senjska i Istarska), tijekom 2015. godine putem anketnog upitnika provedeno je istraživanje s ciljem ispitivanja stavova odgajatelja o pristupu aktivnom učenju kod djece tijekom odgojno-obrazovne prakse u ustanovama ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Na osnovu izdvojene skale i ekstrahiranog faktora nazvanog refleksivni praktičar rezultati pokazuju da se odgajatelji u velikoj mjeri slažu da je nužno omogućavati djeci da aktivnim i izravnim istraživanjem dolaze do svojih istina i teorija stavljajući naglasak na proces u kojemu dijete traži rješenje, a ne na sam rezultat. Zaključuje se kako suvremeni pristupi odgoju i obrazovanju „traže“ praktičara koji promišlja i reflektira, te zajedničkim istraživanjem odgojno-obrazovne prakse razumijeva, mijenja i unaprjeđuje istu. Za uspješno preuzimanje svih tih novih uloga, od odgajatelja se očekuje otvorenost i spremnost za promjene, te motiviranost za cjeloživotno učenje, istraživanje osobne prakse, kontinuirani profesionalni razvoj.

odgajatelj, odgojno-obrazovna praksa, refleksivni praktičar, sociokonstruktivistička teorija, učenje.

This paper was funded by University of Rijeka within research project “Culture of Educational Institution as a Factor in Co-construction of Knowledge” (head of the project: Lidija Vujičić ; grant number: 13.10.2.2.01)

engleski

PRESCHOOL TEACHER AS A REFLECTIVE PRACTITIONER AND CHANGING EDUCATIONAL PRACTICE

S polazišta sociokonstruktivističke teorije, odgojno-obrazovni proces se promatra kao dijalog, interakcija između odgajatelja, djeteta i okruženja. U tom procesu dijete je aktivno, ono konstruira i rekonstruira svoje znanje, na osnovi čega mijenja sebe i okruženje. Osim drugačijeg pogleda na dijete, djetinjstvo i instituciju za rani i predškolski odgoj i obrazovanje, sociokonstruktivistički pristup zahtijeva i znatno složeniju i odgovorniju ulogu odgajatelja, refleksivnog praktičara, aktivnog pojedinca koji istražuje različite mogućnosti za rješenje praktičnih problema. U tom kontekstu do punog izražaja dolazi učenje kao dinamičan i kompleksan proces koji uključuje kreativno mišljenje, procjenu oko izbora odluke i istraživanje. Razvoj takve odgojnoobrazovne prakse zahtijeva odgajatelja osposobljenog za refleksiju i evaluaciju, koji zna kritički razmišljati, osiguravati preduvjete za razvoj svakog pojedinog djeteta te potiče i podržava djecu u procesu učenja. Na uzorku od 238 odgajatelja iz triju županija u Republici Hrvatskoj (Primorsko-goranska, Ličko-senjska i Istarska), tijekom 2015. godine putem anketnog upitnika provedeno je istraživanje s ciljem ispitivanja stavova odgajatelja o pristupu aktivnom učenju kod djece tijekom odgojno-obrazovne prakse u ustanovama ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Na osnovu izdvojene skale i ekstrahiranog faktora nazvanog refleksivni praktičar rezultati pokazuju da se odgajatelji u velikoj mjeri slažu da je nužno omogućavati djeci da aktivnim i izravnim istraživanjem dolaze do svojih istina i teorija stavljajući naglasak na proces u kojemu dijete traži rješenje, a ne na sam rezultat. Zaključuje se kako suvremeni pristupi odgoju i obrazovanju „traže“ praktičara koji promišlja i reflektira, te zajedničkim istraživanjem odgojno-obrazovne prakse razumijeva, mijenja i unaprjeđuje istu. Za uspješno preuzimanje svih tih novih uloga, od odgajatelja se očekuje otvorenost i spremnost za promjene, te motiviranost za cjeloživotno učenje, istraživanje osobne prakse, kontinuirani profesionalni razvoj.

preschool teacher, educational practice, reflexive practitioner, socio-constructive theory, learning

This paper was funded by University of Rijeka within research project “Culture of Educational Institution as a Factor in Co-construction of Knowledge” (head of the project: Lidija Vujičić ; grant number: 13.10.2.2.01)