crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 24073

Knjiga

Autori: Banovac, Boris
Naslov: Društvena pripadnost, identitet, teritorij. Sociološko istraživanje regionalne pripadnosti u Istri
( Social Belonging, Identity, Territory. Sociological Study of the Regional Belonging in Istria )
Vrsta knjige: monografija
Izdavač: Pravni fakultet
Grad: Rijeka
Godina: 1998
Serija: Monografije
Stranica: 251
ISBN: 953-6597-05-5
Ključne riječi: društvena pripadnost; identitet; regionalizam
( Social belonging; Identity; Regionalism )
Sažetak:
U uvodnom dijelu rada, ističu se problemi integracije suvremenih društava s čime su povezani mobilizacijski procesi koji se odvijaju na etničkim i teritorijalnim osnovama. Glavne uzroke ovih problema valja tražiti u proturječnostima procesa modernizacije. Etnička dimenzija modernog društva dugo je vremena zauzimala proturječno mjesto u društvenoj teoriji. Pojava etniciteta i etničkih identiteta teško se uklapala u klasične teorije društvenog razvoja, dok je istovremeno društveno iskustvo neprestano ukazivalo na važnost ove pojave. Na teorijskom se planu shvaćanja počinju mijenjati u 60-tim i 70-tim godinama, i to prvenstveno pod pritiskom previranja u industrijski razvijenim zemljama gdje je postajalo sve očitije da se pojave socijalne i političke mobilizacije na etničko-teritorijalnim osnovama više ne mogu tretirati kao odstupanja od tradicionalne paradigme modernizacije. Sukob između tradicije i suvremenosti u promišljanju dinamike kolektivnih identiteta, uključujući etničke i nacionalne, dolazi do izražaja u usporedbi dva središnja koncepta društvene znanosti. Riječ je o međusobno povezanim konceptima društvene pripadnosti i identiteta. Zbog tog razloga, u uvodnom dijelu poduzima se raščlamba različitih shvaćanja društvene pripadnosti i identiteta u sociološkoj teoriji. Iako ovi koncepti smjeraju na društveni odnos kao osnovu društvenosti, oni naglašavaju različite aspekte odnosa pojedinca i društvene grupe. Pojam društvene pripadnosti upućuje prvenstveno na objektivne aspekte odnosa pojedinca i društva. Pripadati znači biti dijelom nečega što objektivno opstoji izvan pojedinca. U tom smislu koncept društvene pripadnosti povezan je prije svega s elementima društvene strukture. Ovaj izvanjski karakter odnosa izrazitiji je u predindustrijskim društvima kojima je svojstvena strukturalna stabilnost i nepromjenjivost. S druge strane, za koncept identiteta bitna je pretpostavljena svijest o poistovjećivanju s kolektivitetom (identifikaciji), čime se težište postavlja na subjektivne aspekte društvenog odnosa. Pri tome, bitna su tri elementa koja podrazumijeva pojam identiteta: postojanost i kontinuitet, određenje subjekta u odnosu na druge i sposbnost samoraspoznavanja i raspoznavanja od strane drugih. Modernizacijski procesi dovode pitanja identiteta u središte interesa društvene znanosti. Jedan od razloga je zasigurno u tome što društvena diferencijacija i sve veća složenost suvremenog društva čini identitet socijalnih aktera vrlo nesigurnim. Zbog društvene diferencijacije sve je teže utvrditi referentni okvir koji određuje položaj pojedinca u društvu, odnosno sve su nesigurnije i maglovitije granice njegova određenja. U predmodernim društvima identitet je bio utemeljen na meta-društvenom poretku, njegove osnove imale su mitologijski karakter ili se poistovjećivao sa sakraliziranom predstavom vođe. Za razliku od toga, u modernim uvjetima pojedinac u svakidašnjem životu dolazi u dodir s različitim sustavima značenja koji su često u međusobnom raskoraku, pa se i konstrukcija identiteta suočava s daleko složenijim problemima. Stanje posvemašnje fragmentacije i funkcionalne diferencijacije predstavlja stvarni društveni kontekst u kojem se javljaju različiti društveni pokreti od šezdesetih godina do danas. U tom smislu su neosporno u pravu oni autori koji pojavu ovih pokreta povezuju s krizom individualnih i kolektivnih identiteta, a različite oblike društvene mobilizacije shvaćaju kao strategije usmjerene na obranu identiteta (pojedinačnih i kolektivnih). Krizni procesi o kojima je riječ imaju temporalni i prostorni karakter. Prvi se ogleda u proturiječnostima koje postoje između sve ubrzanijeg odvijanja modernizacijskih procesa (posebno u sferi tehnologije i proizvodnje) i usporene prilagodbe tradicionalnih obrzaca ponašanja i tradicionalnih vrijednosti. U ovim vremenskim procjepima često nastaju otpori i pokreti koji nastoje očuvati tradicionalne kulturne vrijednosti i simbole. Drugi aspekt krize, onaj prostorni, dolazi najneposrednije do izražaja u problemima s kojima se u suvremenosti susreće ideja nacionalne države. Iskustveni izraz ove krize su različiti oblici subnacionalne i subdržavne mobilizacije koji se zbivaju na regionalnim i etno-regionalnim osnovama, a zajednički su im zahtijevi za preraspodjelom moći, decentralizacijom odlučivanja i preraspodjelom materijalnih resursa. Glavni problem kojim se bavi ovaj rad jesu upravo oblici i dimenzije društvene mobilizacije što se odvija na kulturno-teritorijalnoj osnovi. U ostvarenju ovog cilja otvaraju se tri kruga pitanja, koja su utjecala i na strukturu rada. U tom smislu je rad podijeljen na tri dijela: teorijski, povijesno-poredbeni i iskustveni, pri čemu je naglasak na empirijskom istraživanju regionalizma provedenom na području Istre. Preispitivanje teorijskog naslijeđa ukazuje na ograničenosti teorijskih usmjerenja koja su pokušala objasniti spomenute procese sa stanovišta tradicionalne teorije modernizacije. Pokušaji da se dezintegrativni procesi objasne na kompromisan način, kako su to pokušavale funkcionalističke i difuzionističke teorije nisu doveli do zadovoljavajućih rezultata. Od razmatranih teorijskih pristupa što se odnose na dimenziju etničke i nacionalne mobilizacije čine se najplodonosnijima koncepti koje zastupaju Walker Connor i Antony D. Smith. Radi se o teorijskim koncepcijama etnonacionalizma i etničkog nacionalizma. Ovi pristupi, iako po mnogočemu različiti, omogućavaju stvarni iskorak iz difuzionističko-funkcionalističkog jednosmjernog shvaćanja odnosa etnicitet-nacija-država. U tom pogledu posebno značenje ima teza o postojanju višestrukih identiteta, čime se otklanja ideja o nužnoj negaciji “nižih razina” u procesu društvene integracije. Time se, barem teorijski, rješava pitanje koegzistencije i komplementarnosti različitih identiteta ili njihovih segmenata, ali glavni problem postaje pitanje nastanka i geneze etničkih, nacionalnih i teritorijalnih identiteta i njihovo razgraničenje. U sklopu pojma etnonacionalizma moguće je razlikovati različite oblike etničko-teritorijalne mobilizacije, uključujući i regionalizam, a otvara se i širi prostor za pojmovnu analizu. U drugom dijelu rada analizira se primjer talijanskog regionalizma s ciljem pronalaženja elemenata etničko-teritorijalne mobilizacije koji bi mogli doprinijeti objašnjenju istarskog primjera. Za objašnjenje istarske situacije posebno su važni slučajevi u kojima se na temelju regionalne mobilizacije pokušavaju konstruirati etnički identiteti, kao i primjeri regionalne mobilizacije na neetničkoj osnovi. U talijanskom iskustvu se također ističe značaj političke organizacije pokreta što dolazi do izražaja u tzv. legističkom pokretu. Treći dio rada predstavlja empirijsko istraživanje etničke i regionalne identifikacije što je provedeno 1995.godine u hrvatskom dijelu Istre. U istraživanju je potvrđena opća pretpostavka o složenosti odnosa etničkog identiteta i regionalne pripadnosti. Iako se u različitim istraživanim dimenzijama regionalne pripadnosti mogu uočiti razlike koje prate etničke i nacionalne podjele, povezanosti među ovim pojavama su takve da jednoznačno razdvajanje, a posebno suprotstavljanje ovih pojava, nije utemeljeno. Unatoč utvrđenoj snažno izraženoj vezanosti za istarski prostor, istraživanje nije ukazalo na značajnije prisutne procese konstrukcije novih oblika etničke identifikacije. Istraživanje iskustvene razine etničke identifikacije u Istri ukazuje na nekoliko općih tendencija koje treba posebno istaknuti. Prvo, slika etničko-nacionalne identifikacije u Istri prilično je jasna. Zanemariv je postotak ispitanika koji odgovaraju da ih ništa ne veže za njihovu etničku skupinu. Kako statistička analiza nije iskazala značajnije povezanosti ispitivanih elemenata etničke identifikacije s varijablama socijalnih obilježja, možemo zaključiti da je naš uzorak bio relativno homogen u odnosu na pitanja o etničkoj identifikaciji i da nema bitnih razlika među podskupinama. Čak ni pitanje o samoidentifikaciji nije se pokazalo diskriminativnim u tom smislu. Možemo samo pretpostavljati o utjecaju sveopće etničko-nacionalne mobilizacije, koji su sastavnica dubljih procesa društvene rekonstrukcije što su uslijedili nakon urušavanja bivših socijalističkih poredaka. Preciznije odgovore na ovo pitanje ne možemo dati budući da sličnih istraživanja ranije nije bilo na ovom području. Usporedba s rezultatima istraživanja etničke i nacionalne identifikacije na razini Hrvatske ukazuju u tom pogledu na nešto slabiju etničku diferencijaciju u Istri. Prilikom definiranja granica etničkih skupina postavlja se pitanje o otvorenosti, odnosno zatvorenosti spram drugih etničkih grupa. Analiza ovog pitanja na području Istre potvrđuje tezu o multikulturalizmu ovog prostora, što se očituje prvenstveno u činjenici da su etničke skupine otvorene spram onih etnija koje tradicionalno obitavaju na prostoru Istre. Od ispitivanih skupina ističu se u tom pogledu Hrvati, Talijani i Slovenci. Ovaj multikulturalizam međutim ne znači i u svakom pogledu idiličnu situaciju u međuetničkim odnosima. Odgovori na pitanja o privilegiranosti pojedinih etnija ukazuju da postoje latentne linije podjela među etničkim skupinama na prostoru Istre. Pored očekivane podjele na većinsku i manjinske grupe, primjetna je i linija latentnog sukoba za koju možemo pretpostaviti da ima pretežito gospodarske, a ne kulturne osnove. Analiza međuetničkih odnosa na istarskom području ukazuje na posebnosti ovog prostora, koje proizlaze prvenstveno iz činjenice povijesnog susretanja različitih etničkih grupa i kulturnih utjecaja, pri čemu su dominantni utjecaj ostvarile upravo tri spomenute etnije: Hrvati, Talijani i Slovenci. Dominantan je u svakom slučaju Hrvatski etnicitet, ali položaj “dodirne periferije” koji je Istra imala u različitim razdobljima svoje povijesti nesumnjivo je ostavio neizbrisiv trag u njezinom etničkom i kulturnom biću. Regionalna pripadnost nalazi za većinu ispitanika smisao u zavičajnosti, a ne etnicitetu. U tom smislu može se zaključiti da se procesi regionalne mobilizacije odvijaju pretežito u okviru tradicionalnih oblika etničko-nacionalne identifikacije. Unatoč tomu, regionalna identifikacija je izražena u svim istraživanim dimenzijama društvenog života. Od svih ispitivanih razina teritorijalne vezanosti najprisutniji u odgovorima anketiranih su lokalni oblici vezanosti, pri čemu je vezanost za Istru na prvom mjestu. Jedino obilježje koje izrazitije utječe na raspodjelu odgovora je “mjesto rođenja”. Nešto slabija vezanost za Istru zabilježena je u ljudi koji su rođeni izvan ovog područja u odnosu na rođene u Istri. Ispitanici rođeni u Hrvatskoj, ali izvan Istre, najčešće navode nacionalnu razinu kao onu koja ih najviše veže. Kad je u pitanju trajno napuštanje istarskog prostora, na temelju dobivenih podataka mogli bismo izdvojiti skupinu od oko 40% ispitanika koji su iskazali najnegativnije stavove o iseljavanju s istarskog područja. Jedino u slučaju zdravstvenih razloga situacija je nešto drugačija. Na stajališta o napuštanju Istre donekle utječe dob ispitanika, tako da možemo tvrditi kako su mlađi ispitanici nešto slabije vezani za teritorij od starijih dobnih skupina. Druga dva obilježja koja su iskazala povezanost s pojedinim elementima teritorijalne vezanosti jesu školska sprema i zanimanje. Ove dvije varijable imaju određeni utjecaj uglavnom na odlazak radi posla i karijere. U istraživanju smo krenuli od pretpostavke da kulturnu dimenziju regionalne pripadnosti u najvećoj mjeri određuje način komunikacije na razini svakodnevne interakcije. U primjeru Istre ključnu ulogu u tom smislu ima dijalektalni govor, kojim se koristi gotovo 80% ispitanika. Varijabla “samoidentifikacija” je jedan od najvažnijih korelata uporabe dijalekta. Najviši stupanj regionalne pripadnosti u odnosu na ovu dimenziju iskazuju regionalno opredijeljeni i Hrvati. Pored toga, važan korelat uporabe dijalektalnog govora je, kao što se moglo i očekivati, mjesto rođenja. Kad je riječ o komunikaciji unutar obitelji, češća je uporaba dijalekta na selu nego u gradu. Poznavanje talijanskog jezika je također posebnost istarske situacije. Činjenica da talijanski jezik (prema vlastitoj ocjeni) poznaje “odlično” ili “dobro” svaki drugi ispitanik iz našeg uzorka, samo potvrđuje pretpostavku o multikulturalizmu u Istri. Možda su ljudi u anketnim istraživanjima skloni precjenjivati vlastita znanja i sposobnosti, ali ne treba smetnuti s uma podatak da je u uzorku bilo tek nešto više od 7% anketiranih koji su se izjasnili kao Talijani. Na tom tragu treba shvatiti i stavove spram dvojezičnosti u Istri. Negativan stav prema ovom pitanju ima tek 8% anketiranih, dok najveći postotak anketiranih stanovnika Istre podržava uvođenje dvojezičnosti u mjestima gdje su Talijani zastupljeni u većem broju. Ovo pitanje izrazito je povezano sa samoidentifikacijom, ali treba upozoriti da je 28% ispitanika koji su se opredijelili kao Hrvati odgovorilo da dvojezičnost treba uvesti na području cijele Istre. Imajući u vidu odgovore na niz pitanja o uporabi jezika možemo ustvrditi da upravo ovo područje predstavlja najbolji primjer apsurdnosti suprotstavljanja etničko-nacionalne i regionalne identifikacije. Ukoliko se možemo složiti da učestala uporaba lokalnog dijalektalnog govora i stavovi spram manjinskih jezika predstavljaju indikator regionalne pripadnosti, sigurno ne stoji teza o tome kako to istovremeno znači slabiju izraženost etničkog identiteta. Bit će prije riječ o posebnostima u strukturiranju ovih pojava na istraživanom području. Pretpostavku o izraženoj regionalnoj pripadnosti u Istri potvrđuje i usmjerenost većine ispitanika na lokalna, odnosno regionalna sredstva priopćavanja. U uvjetima masovne kulture mediji predstavljaju jedan od ključnih čimbenika u stvaranju i održavanju vrijednosnih usmjerenja. Logično je pretpostaviti da će utjecaj lokalnih i regionalnih novina, radijskih i TV programa djelovati učvršćujuće na regionalnu pripadnost. Kad je riječ o lokalnim medijima, u istraživanju se iskazala povezanost jedino s dobnom strukturom, tako da je što se tiče ostalih obilježja uzorak relativno homogen. Izloženost lokalnim medijima slična je u svim kategorijama ispitanika i relativno je visoka. Nešto je složenija situacija kod inozemnih medija. Utvrđena je povezanost sa “samoidentifikacijom” i “materinskim jezikom”. U tom pogledu najviše su inozemnim medijima izloženi Talijani, a najmanje Hrvati. Obzirom na opća politička usmjerenja dominira samosvrstavanje ispitanika na središnju poziciju, odnosno politički centar. Međutim, cjelokupna raspodjela odgovora pomaknuta je u lijevo, tako da “ljevičara” ima u uzorku 2, 5 puta više nego “desničara”. Ovih posljednjih ima najviše u najmlađoj dobnoj skupini (od 18 do 27 godina). S druge strane, postotak “ljevičara” pokazuje tendenciju rasta s godinama života, s time da se ispitanici stariji od 50 godina najčešće svrstavaju u politički centar. Drugo obilježje uzorka je većinski pozitivni stav spram regionalnih političkih stranaka općenito. Obilježje s kojim se iskazala pozitivna veza je “mjesto rođenja”. Na temelju rezultata istraživanja može se ustvrditi da ispitanici rođeni na području Istre iskazuju pozitivnije stavove spram regionalnih stranaka nego ostali. Nepoznanicu u ovom slučaju predstavlja izrazito visok postotak onih bez određenog stava spram ovog pitanja. Treći aspekt političke dimenzije predstavljaju stajališta spram konkretnih političkih stranaka. Od niza ispitivanih stranaka najpozitivniji stavovi su spram IDS-a. Ovu stranku otvoreno podržava 46% ispitanika iz uzorka, a svaki deseti ispitanik ima negativan stav spram IDS-a. Slika o tome gubi oštrinu kad se pitanje dovede u odnos sa “samoidentifikacijom”. Najveću podršku, kao što se moglo i očekivati, IDS ima među regionalno opredijeljenima, ali i među onima koji se izjašnjavaju kao Hrvati je 43% simpatizera spomenute stranke. Stavovi spram programskih ciljeva IDS-a možda su najznačajniji prediktor političke dimenzije regionalne pripadnosti u Istri. Međutim, situacija u odnosu na ova pitanja nije jednoznačna. Od ispitivanih programskih ciljeva IDS-a najslabiju podršku ima cilj koji je u političkom smislu najznačajniji za ovu regionalnu stranku, a to je zahtjev za većom autonomijom Istre. Ovaj zahtjev otvoreno podržava nešto manje od četvrtine ispitanika, dok dvije trećine smatra da bi trebalo ostati sadašnje stanje. Što se tiče ostala dva programska cilja (transgraničnosti i demilitarizacije), oni bolje pogađaju interese anketiranih i podržava ih nešto više od 40%. Podrška programskim ciljevima IDS-a je povezana s varijablom “samoidentifikacija”, ali je čak i među regionalno opredijeljenima zahtjev za većim stupnjem autonomije daleko slabije izražen od zahtjeva za transgraničnošću i demilitarizacijom istarskog područja. Čini se da je podrška koju uživa regionalna stranka u Istri ipak manje homogena nego što to izgleda na prvi pogled. Odgovor na ovo pitanje moglo bi dati samo posebno istraživanje o strukturi motivacije biračkog tijela u Istri, čime se ovom prilikom nismo posebno bavili. Najizrazitiji korelati političke podrške IDS-u su samoidentifikacija i mjesto rođenja. Analiza ovih odnosa pokazuje da su podjele najizrazitije upravo u političkoj dimenziji regionalne pripadnosti. Pored toga, u ovoj dimenziji najviše dolaze do izražaja određeni primordijalni aspekti veza kao što su npr. porijeklo (mjesto rođenja) i socijalna zatvorenost zasnovana na osjećaju teritorijalne vezanosti. Usprkos tome, na temelju rezultata provedenog istraživanja nema osnove za tvrdnju o proširenosti radikalnih shvaćanja regionalizma na području Istre. Najveći postotak anketiranih smatra da je za socijalnu pripadnost važna i nacija i regija. Razlike među ispitanicima postoje s obzirom na etničku pripadnost, mjesto rođenja i školsku spremu, međutim, u svim kategorijama ispitanika najveći postotak se opredjelio za odgovor “važna je i nacija i regija”. Čak i kad je u pitanju pojam “istrijanstva”, koji se često poistovjećuje s radikalnijim zastupanjem regionalizma, pokazuje se da većina ispitanika ovaj pojam shvaća kao “vezanost za zavičaj”, dok je vrlo mali postotak onih koji “istrijanstvo” shvaćaju kao nacionalnu pripadnost. Na “umjereno” shvaćanje regionalne pripadnosti upućuju i određenja pojma regije koja su najprihvatljivija ispitanicima. Daleko najprihvatljivije je “kulturološko” i “ekonomističko” shvaćanje regije, dok je uvođenje “političkih” elemenata u tvrdnje o tome što je regija imalo za posljedicu manji postotak slaganja anketiranih. Najmanje se ispitanici slažu s tvrdnjama u kojima se sugeriraju čvrsta razgraničenja među regijama u Hrvatskoj, ali i s onim tvrdnjama koje izražavaju negativan stav spram regionalnih specifičnosti. Općenito, iz razmatranih odnosa proizlazi zaključak da se vezanost za regionalnu razinu življenja ne doživljava prvenstveno na politički način. To je zasigurno jedan od razloga koji omogućuje postojanje višestrukih identiteta (nacionalnih, regionalnih, lokalnih) i njihovu kompatibilnost. Tendencije koje su primjetne u bivarijantnoj raščlambi etničkog identiteta i regionalne pripadnosti jasnije dolaze do izražaja u multivarijantnim analizama pretpostavljenih elemenata etničkog identiteta i regionalne pripadnosti. Faktorska analiza elemenata vezanosti uz narod i vezanosti uz regiju ukazuje na odnose koji znatno korigiraju uobičajene stereotipe. Prvo, struktura glavnih komponenti faktorskih sastavnica ukazuje na postojanje tri čimbenika, a ne dva kao što je bilo pretpostavljeno. U spomenutoj strukturi se uvjetno može govoriti o etničkom identitetu i regionalnoj pripadnosti koji se konstituiraju na afektivno-tradicionalnoj osnovi. Treći faktor obuhvaća racionalno interesne elemente bez obzira na pretpostavljene kompozitne varijable etniciteta i regionalizma. Hijerarhijska analiza faktora i analiza korelacija među njima dodatno relativizira tezu o suprotstavljenosti etničke i regionalne sfere. Kanonička analiza pak pokazuje da postoji statistički značajna “isprepletenost” elemenata jednog i drugog kompozita u nekoliko dimenzija. Jakost kanoničkih korelacija pruža dovoljnu osnovu za formuliranje alternativne pretpostavke o tome kako u slučaju Istre nije riječ o suprotstavljenosti etničkog identiteta i regionalizma koliko različitih modela ponašanja (tradicionalnih i modernih), koji su u stvarnosti prisutni, a presjecaju i jednu i drugu vrstu kolektivnih identiteta.
Projekt / tema: 000915
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Znanstvena
Znanstvena područja:
Pedagogija



  Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4