Nadaje li nam se i sama umjetnost danas kao „novi arhiv“ pamćenja? Je li se zauzimanjem takve pozicije (ili aktivnosti) uplela u stari, do danas ne prevladani prijepor između moderniteta i „otvorenog horizonta“ pamćenja svekolike povijesti? Ukoliko postoji mogućnost pozitivnog odgovora na oba pitanja, cilj nam je ukazati kako se ono što poznajemo kao pamćenje jedinstvene povijesti (umjetnosti) razvilo pod utjecajem sasvim različitih tipova pamćenja, jer su različita vrijednosna ishodišta formirala kulturne strategije kao i umjetničke prakse. Naša je pretpostavka kako se upravo povijest kulture nameće kao mogući izvor razumijevanja svake konceptualizacije, prethodeći time institucionalizaciji bilo kojeg fundusa. I bez obzira je li takvo stanje stvari raskrinkala moderna umjetnost, sasvim je sigurno da se do danas prijepor o krimenu „objektivnog“ pamćenja nije razriješio. Uzimajući u obzir da se navedenim ograničenjima historiografskih izvora može oponirati mirenjem tradicije i aktualnosti na razini punog uvažavanja njihovih suprotnosti, gdje samorazumijevanje kulturne i umjetničke baštine uzmiče pred hermeneutikom povijesti, odnosno, teorijom razumijevanja umjetničkih praksi. Da se u naznačenom obliku mirenja prošlosti i sadašnjosti ne radi o paradoksalnoj situaciji pomogao nam je razumjeti Hans Georg Gadamer kroz prizmu čije ćemo filozofije umjetnosti ukratko sagledati kako se horizonti sadašnjosti i povijesti samo prividno čine odvojeni. Namjera je također, u kontekstu takve argumentacije ukazati kako je modernitet, otvorivši novu i epohalno značajnu temu zbiljnosti zaborava, raskinuo tek s tradicijom njezine samorazumljivosti, premda je pamćenje ostalo integralnim dijelom tkiva svake sadašnjosti. Utoliko, i umjetničke prakse i recepcijske, muzealske ili teorijske, neprestano vrše svoje konceptualizacije hermeneutičkim, živim, situacijskim čitanjima na uvid.

Povijest umjetnosti,Znanost o umjetnosti