Možemo li ono što je doista vrlo osobno, kao što je smisao za humor, staviti u sustav, i imamo li na to proavo? S obzirom na to da odgojno-obrazovni proces uvijek profitira ukoliko je "obojen smijehom", znamo li kako primijeniti humor u radu s djecom? Je li u ovom slučaju dijete kompetentnije od odgajatelja samog, jer kao što kaže P. Coehlo: "Dijete uvijek odraslog može naučiti trima stvarima: da bude veseo bez razloga, da bude uvijek nečim zabavljen i da se zna svom snagom zauzeti za ono što želi."